Zaokret
Još nešto o zidovima. U ovom trenutku brojimo oko 18 000 oficijelnih kilometara. Između Izraela i Zapadnog Jordana. Sjedinjenih Američkih Država i Meksika. Ne zaboravimo Belfast. Kipar. Koreju. U ograničene statistike svjesno ne montiramo tri metra dugačak zid na granicama Zapadnog Balkona. S pravom. Moja međa nije politički bitna. Ovdje ne ginu ljudi, već paradajz i začini. Uvenule biljke u crvenim saksijama. Jesenji kovčezi, okićeni žutim liščem. Na zapadno-balkonskom zidu nema straže. Vojske. Niti žice. Odavde golim okom vidiš Mjesec, na njemu Kineski zid mašte. Dok dole ispod kuca ljudsko vrijeme, trudni datumi, neumorne sekunde, minute, i sati – prikazano dokazani u gornjem desnom kutu kompjuterskog ekrana, ili televizijskih vijesti. Digitalni brojčani puls, sidro sadašnjosti, uz pomoć kojeg se, valjda, mjeri vrijednost servirane informacije.
Aktualno emitovane novosti od prošlosti čine sadašnjost ukazujući na dvadesetogodišnji jubilej pada Berlinskog zida, u čijem horoskopskom znaku ove sedmice stoji većina ovdašnjih medija. Svakog dana (uz šmrcanje brojeva oboljelih od svinjske gripe) saznajemo sve što jesmo i nismo znali o epohalnom događaju koji se upotrebljava kao simbol za propast komunizma u Evropi, rušenje čelične zavjese, svečano ujedinjenje ljudi koji su godinama živjeli u apsurdno podijeljenom Berlinu. Uzroci za gašenje istočne Njemačke Demokratske Republike leže u koruptnom jednopartijskom lavirintu represivnog sistema, moglo bi se reći, koji se laganim korakom udaljavao od ljudi, sve dok jednog dana nije pukla tikva. Taj dan bio je 9. Novembar 1989. godine. Iako nije morao biti. Tog dana se vjerovatno ništa ne bi desilo da nije bilo jedne konferencije za štampu u Istočnom Berlinu, na kojoj je učestvovao visoko smušeni partijski funkcioner Günther Schabowski.
Na pitanje novinara Günther Schabowski kopa po dokumentima u kojima pronalazi listić papira sa najnovijim propisima za putovanja i kratkoročno napuštanje Istočne Njemačke. „Samo malo, samo malo, aha, evo ga.“ Drug Schabowski u mikrofon mucavo učitava nove uredbe prema kojima se istočnim građanima dozvoljavaju spontani izleti u inostranstvo, velikodušne vizne olakšice, na svim prelazima ka Zapadnoj Njemačkoj odnosno Zapadnom Berlinu. Na slijedeće pitanjce novinara – a kad to stupa na snagu (!?) – naglašeno smotani funkcioner diktature odgovara: „Kolko ja shvatam, hm, ah, valjda odmah.“ Konferenciju za štampu prenosili su radio i televizija. Uživo. Iste večeri ljudi u Berlinu izašli su na ulice, pohrlili ka takozvanom Antifašističkom zaštitnom zidu. Vojnici i policija nisu znali šta da rade. Neka raja je citirala Schabowskog, mahala između ostalog nekakvim fotokopiranim ceduljicama sa novim propisima, plakala, skakala, radovala se i na kraju srušila zid.
Kasnije će se ispostaviti da su se nove odredbe trebale objaviti tek sutradan, drugačije, retorički ušminkanije, rano ujutro, kad svi spavaju. Diplomatska greška u koracima. Sigurno, i bez neupućenog Günthera Schabovskog bi Berlinski zid nestao. Ali ne onako kako to danas pamtimo. Sa slikama noći i naroda koji pleše i ruši, postajući savršena medijska inkarnacija jednog historijskog momenta. Nijemci 1989. godinu slave kao godinu „Zaokreta“ (die Wende). Berlinski zid trajao je 28 godina. Treptaj u povijesti zidova, u poređenju recimo sa stoljetnim rimskim branama na britanskom zapadu ili sa sasanidskim zidinama na staro-perzijskom istoku. U poređenju sa činjenicom da je zidova oduvijek bilo. Da će ih uvijek biti. Zaokret je nešto drugo.
