Kvaka za zaborav
Ulazna, velika, mala, klizna, garažna, sobna, balkonska. Vrata vode do zaborava. U čemu je kvaka? Bukva, hrast, jasen, trešnja, orah. Uvijek isti belaj. Blindirana, deblindirana. S ove ili one strane. Iz kojeg god pravca kreneš. Vrata škode pamćenju. Kako god zakoračiš. Prelazak preko praga prouzrokuje frustracije. Nesvjesno širok fenomenen. Subjektima u pokretu često se dešava, kada uđu u voljeni supermarket, da smjesta smetnu šta su zapravo htjeli kupiti, to jest, ono što im je često tolerantna supruga ljubazno utuvila da bi u njemu trebali u kupiti. Konflikt u braku gotovo programiran. Međutim. Naučni spas prijeti na svakom koraku. Američka istraživanja muškarce, u ovom slučaju, kompletno izvlače iz gabule. Mušketiri, na vratima zaborava, mogu se pozvati na eksperimentalnu pshihologiju: „Naučno dokazano da nismo krivi!“ Mnogi će se tako izbaviti iz nezgodne situacije. Mnogi možda i neće.
No, vratimo se početnom pitanju. U čemu je kvaka? Grupa američkih psihologa dakle, u časopisu Quarterly Journal of Experimental Psychology, otkriva kako korištenje vrata utječe na zaborav. Naime pozitivno. Naučnici upozoravaju da rupe u pamćenju signifikantno dobijaju na volumenu – pri svakom stupanju preka praga. Eksperimentalno potvrđeno. Ulazak na vrata, objašnjava Gabriel Radvansky sa Univerziteta Notre Dame (Indiana), stvara svjež kontekst, koji automatski potiskuje bajate podatke. „Jer vrata, poput granica, sortiraju događaje. Prolaskom kroz njih mozak razdvaja aktivitete u epizode, uklanjajući informacije“, kaže Radvanski. To je to. Globalno rasprostranjena pojava stiskanja kvake, ergo otvaranja vrata, praćena neugodnim smetanjem s uma, onoga što smo šćeli odnosno mislili htjeti, prije ulaska u novu prostoriju, konačno dobija neophodno naučno objašnjenje.
Znao sam da sam normalan. Redovno posmatram, čim kročim balkon, kako zaboravljam tekst. Šta sam mislio reći? Vjerovatno nešto sasvim važno, nešto senzacionalno, nešto se samo ovdje može čuti? Zahvaljujući eksperimentalnoj psihologiji sad je sve jasno: Sad znamo zašto Obama, otkad je ušao u Bijelu kuću, više nije isti čovjek. Napokon svime postaje prozirno zašto političari, kada uđu u ministarstvo, zaboravljaju odakle su došli. Dugo nam je trebalo, ali napokon shvatamo zbog čega ne mislimo na financijsku krizu, nakon što ušli na vrata tuš kabine. Sad znamo zašto potplaćena radna klasa (poštari, prosjaci, trgovački putnici…) djeluje izgubljeno, kada idu od vrata do vrata. Jeste. Mnogi penzioneri opravdano ne izlaze iz kuće. De ne bi sve zaboravili. Na koncu, što se mene tiče, neka ratni zločinci slobodno ostanu u zatvorima. Samo će si tamo biti krivi.
U čemu je dakle krajnja kvaka? Biće, hrđavi impulsi zaborava prijete iza svakog ugla. U svakom stanu, haustoru, birou. Ne svakoj kognitivnoj ćenifi. Nalaze li se široke mase na vratima hronične demencije? Ili je i to sasvim normalno? Pamćenje pati od stalnog obnavljanja konteksta („location-updating effect“). Kako se čovječanstvo može suprostaviti konstantnom brisanju podataka? Diseldorfski psiholog Alex Buchner savjetuje, kada nešto smetnemo, da se brže bolje vrnemo odakle smo došli. Ponekad je, navodno, sasvim dovoljno tek zamisliti prethodni kontekst, prostor, vrijeme ili ženu. Sami svoji majstori, radikalni genijalci među smetenjacima u ovom momentu eventualno dolaze na ideju da više nikako ne prolaze kroz vrata. Njihova odluka života. Snivam internacionalne akiviste kako ih, jedna po jednam euforično izvaljuju iz baglama. E nećeš više!
Kvaka je u tome što ektstremni protivnici vrata provociraju novu opasnost po civilizaciju, možda znatno veću od prethodne: Promaju!
