Godine koje će pojesti mravi

 

Otkako smo otac, majka, brat i ja poput vreća pijeska autobusima iseljeni iz Prijedora prošlo je više od dvadeset ljeta. Od tad se moj odnos prema insektima radikalno promijenio, piše u svom blogu Amir Kamber.

U gajnc nove Rudničke zgrade u Prijedoru, u koje smo 1977. uselili otac, majka, brat i ja, iste godine ušli su kamioni žutih mrava. Tačnije rečeno, mravi su doselili prije nas. Naselje u centru grada, između kina Radnik i velikog stadiona, fasovalo je bilo nečistu fasadu. Lopataš, prevoznik i majstor ih valjda nisu bili primijetili. Ili su ih bili primijetili, ali im nešto bi mrsko. Uglavnom, u šljunku dovezenom sa korita Dunava ili Save, u Prijedor su onomad pristgle kolonije žutih mrava. Paralelan doseljenički svijet. Mikroskopski vilajet. Stanari kao ti i ja.

Iskreno, među nama ipak treba priznati da mravi nisu imali ista stanarska prava kao mi. Niti su plaćali obaveze. Niti su bili članovi kućnog savjeta. Bili su tek tu. Bili su sitni. I bilo ih je mnogo. Za ljude previše. Zbog toga su ih proganjali, zlostavljali, ubijali. Moguće da su mravi, unutar svog kompleksnog društva nekome plaćali dadžbine, da su imali svoj sistem vrijednosti, svoje tuge i radosti, moguće čak da su i oni bili komunisti, međutim, to tada nikoga nije škakljalo. Štetočina kod nas rođenjem postaje štetočina.

Otimali su kruh iz usta. Raznosili mrvicu po mrvicu. Osvajali pedalj po pedalj Jerusalema. Zauzimali su naše stanove, sobu po sobu. Bradu po bradu. Gaćice po gaćice. Jedini način da ne crknemo od gladi, shodno zaključku roditelja, bio je da se somun stavi u lonac, a lonac potopi u tepsiju punu vode. (Vješanje o luster nije pomagalo.) Budući da mravi ne umiju plivati, vodena barijera, zaštitni kanal oko ekspres tvrđave kojom vlada kralj od brašna, bio je jedini garant da se čovjek jutrom ne probudi poražen. Pregažen kolonom mrava čiji trag vodi ka samotnom kruhu u maglenoj kuhinji.

Otkako smo otac, majka, brat i ja poput vreća pijeska autobusima iseljeni iz Prijedora prošlo je više od dvadeset ljeta. Godine koje su pojeli lavovi? Od tad se moj odnos prema insektima radikalno promijenio. Bolje bi bilo da su ih pojeli mravi. Gledajući iz vremenske distance, štetočinama iz Rudničkog naselja sve opraštam. Ako nismo uspjeli mi, makar su oni ostali tamo. Ili je ono i njih jedne godine iznenada nestalo? Bilo kako bilo. Budućnost ljudske prošlosti u mravljim je čeljustima. Oni su as u našem rukavu. Zašto? Udahnite duboko.

Raduje me vijest o mravima koji naseljavaju kompjutere: nylendria fulva. U SAD-u omraženi kao “ludi mravi” (Crazy Ants) gnijezde se u elektronskim kućištima, Very well! Razmnožavaju se munjevito. Izazivaju kratke spojeve. Prema proračunima Univerziteta u Texasu šteta na uređajima tokom 2012. godine: 145 miliona dolara. Ništa ih ne može zaustaviti. Zaobilaze otrov. Razaraju kablove, servere, digitalne sprave. U zavjetrini dnevno apokaliptičnih vijesti, sličnih onima što su pratile zbivanja u BiH tokom rata, armija ludih mrava napreduje prema saveznoj državi Utah.

Rekoh, oni su as u našem rukavu.

Jer tamo ih očekuje glavni zalogaj: Megalomanski serveri američke tajne službe NSA. Kada Amerikanci o svima nama budu saznali istinu, mravi će biti tu da je pojedu.