Brzina kečapa – Bosna Beatbox
Kečap putuje sporije od krvi. Naučno istisnuto. Pasirani paradajz iz plastične boce curi 0,0027 km/h (ili oko 24 kilometra na godinu). Krv teče mnogo brže, u žili kucavici 1 m/s. Koliko brzo putuju kefir, med i majoneza?
Kečap putuje sporije od krvi. Naučno istisnuto. Pasirani paradajz iz plastične boce curi 0,0027 km/h (ili oko 24 kilometra na godinu). Krv teče mnogo brže, u žili kucavici 1 m/s. Koliko brzo putuju kefir, med i majoneza? Brže od Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji? Šta je brže: dobra ili loša ideja, pozitivan ili negativan broj, ružna ili lijepa riječ? Koliko brzo putuje literatura? Zavisi koja. Proza je sporija od poezije. Ima knjiga na hiljadu stranica se ne pomaknu s mjesta. Koliko brzo putuje telefonski imenik? Daytonski sporazum? Brže od kečapa? Sigurno, poezija prži poput munje. Ide na mlazni pogon. Stih obleti globus u dahu. Poezija je skoro jednako brza koliko i sjećanje? Šta je brže: sjećanje ili zaborav? Zavisi ko vozi i zna li put.
Prijedorski pjesnik Emir, za koga se govorilo da je napisao „Motore“ za Divlje jagode, nekad pred rat izvodio je pjesmu „Manuel Heinz”. Dešavalo se na ulici. Neko bi ga prepoznao. Ostali zaskočili. I natjerali da pjeva. Najčešće djeca. Dakle mi. Emir nije koristio instrumente. Nije baš pjevao ni a cappella. Napučenim ustima oponašao bi instrumente. Emir je bio naša rana verzija Bosna beatbox mašine. Brižno aranžirani bubnjevi (dum, sss, dum dum, sss) električna gitara (piuuuuunnnnpanpaaaaa), bas (baaam, bam-bam). I refren: “Manuel Heinz, Manuel Heinz, život bi dao za jedan paradajz”. Kad skuži cerekanje, Emir prekida koncert, uzima tačke u ruke i gura svojim putem. Umjetnik ne trpi podsmijeh.
Dimenzija više
Milenijum kasnije, kada u njemačkom supermarketu otkriješ kečap marke Heinz – sve će ti biti jasno. Emir je znao više od vas. Prijedorski pjesnik pjevao je o paradajzu, kapitalizmu i korporacijskom prokletstvu. Njegov stih brzinom svjetlosti posjećuje bjelosvjetske plantaže, inspicira megalomanske pogone kečapa – i u jednom jedinom paradajzu razotkriva matricu industrijskog fatalizma. Sudbinu u raljama pišljivog ploda koga valja prodati. Bocnut lošom savješću pronalazim informaciju kako je kečap, u obliku začinjeno-pasiranog koncentrata, već 1830. godine plasiran na tržište kao sredstvo protiv proljeva (Dr. Miles Compound Extract of Tomato). Emirovoj poeziji dimenzija više. Gdje je pjesnik da mu kažem?
Još jedna lijepa novost za ljubitelje kečapa: Naučnici renomiranog Instituta za tehnologiju u Massachusettsu (MIT) punom parom rade na novom unutrašnjem premazu. Plastične boce kečapa iznutra postaju fantastično glatke. Bude li potrošaču stalo istisnuti je do kraja, u njojzi neće ostati niti kap crvenog umaka. Uvjetovano time za očekivati je postepeno ubrzanje samog kečapa kao takvog. Stručnjaci predviđaju kako bi paradajz sos uskoro zaista mogao putovati brzinom od 40 kilometara na godinu. To bi bila još jedna tehnološka revolucija u nizu, jadna nam majka. Ili kako bi to već opisao naš bosanski beatbox, prijedorski pjesnik Emir: „Manuel Heinz, Manuel Heinz, život bi dao za jedan paradajz.“
Piuuuuuuuuunnnnn-dum-dum-bam, bam-bam, bam, džu-šššš-džu-džu-ššššš, pam-pam, pam, piuuuuuunnn-bam, bam-bam, ssssss-taka-taka-sssss, taka-taka-sssss, taka-ta-ta-ta, bam-bam-bam, piuuuuuuuuuuuunnnnnnn –dum–dum-bam.
Autor: Amir Kamber
Odgovorna urednica: Zorica Ilić
