Čestica dosade
Dosada može biti zanimljiva. Pogotovo, kad se isplati. Recimo, industriji beskonačne zabave. Pisci također profitiraju od ubijanja dosade, tuđe ili svoje. Pa ipak, kosmički posmatrano, dosada je neuništiva. Možemo je neutralizirati. Ona će se vratiti. U nekom drugom obliku, nekoj drugoj priči.
Kao što je nedavno objavljeno (čitaj zaboravljeno) na internetu, grupa njemačkih naučnika (Universität Konstanz) dugo je propagirala četiri agregatna stanja dosade:
- Indiferentna dosada = opuštena nezainteresiranost
- Kalibrirajuća dosada = kad misli odlutaju svojim putem
- Uznemirujuća dosada = potraga za izlazom
- Agresivna dosada = reakcija na bezizlaz
Pošto su preispitali najteže pogođena područja (škole i univerziteti), njemački stručnjaci uvode petu dimenziju: apatična dosada = beskonačna bezvoljnost. Kao produkt uzaludnog koprcanja u nezanimljivosti, prema intenzitetu, apatičnu dosadu pronalazimo na vrhu ljestvice. Tobože novi termin dosadu krsti kao krucijalnu bolest duha, ne kao prolazno raspoloženje.
Naravno, pravno gledano, apatična dosada jeste oblik konačne presude. Tako je otprilike opisuje francuski filozof Blaise Pascale prije više od tri stoljeća, smatrajući kako je zatvor zbog viška dosade „strašna kazna“ (Pensées). U istom kontekstu, iz perspektive Međunarodnog suda u Den Haagu, postavlja se pitanje koliko dosade je primjerno da bi se kaznili ratni zločini, počinjeni npr. u Prijedoru.
S druge strane, diskusija o ratnim zločinima sama po sebi može postati dosadna. Njemačka televizijska zvijezda Günther Jauch davnih devedestih godina iznio je procjenu da kad god u emisiji spomene Bosnu milioni gledatelja zbog zasićenosti prebacuju kanal. Zasićenost nagovještava dosadu. Slična reakcija, negdje odmah, negdje uskoro, vjerovatno se javlja u mnogim domaćinstvima pri pomenu masovne grobnice u Tomašici.
Uvijek iste slike, isto blato, ista bol, uvijek novi leševi. Nakon kratke neugode slijedi promjena programa. Naravno, dosada koja ovdje stupa na djelo nije ravnodušna i «opušteno nezainteresirana». Nad zijevom prošlosti, publika se sučeljava s potpunim ništavilom, apsolutno ničim, dakle, podmuklo ultimativnim izdanjem apatične dosade – kojoj skoro pa uspijeva uteći, ustupajući pažnju, recimo, industriji beskonačne zabave.
Filozofija ponora, pak, ponikla iz dosade, drži da je ona početak i kraj svega. Parafrazirajući Kierkegaarda: Adam se dosađivao pa je dobio ženu. Evi je bilo dosadno pa se porodila. Djeca se dosađivala pa se pobila. Drugačije izraženo, preneseno u vokabular sofisticirane sadašnjosti, naučnici iz cijelog svijeta, okupljeni oko akceleratora u švicarskom CERN-u, mogućno stoje pred novim spektakularnim pronalaskom: božjom česticom dosade.
Higgsov bozon daruje masu, božja čestica dosade poklanja ništavilo.
Nađu li je, znaćemo od čega smo.
I od čega su naši mrtvi.
