Stotitis 1914 – simptomi, dijagnoza, liječenje

Stotitis je infekcijski okidač globalnih razmjera. Javlja se kao posljedica trzanja na okrugle jubileje. Tipično se povezuje sa subjektima iz oblasti kulture, prosvjete i politike. Prenose ga mediji. Šire pisci.

Nisam bio čuo za tu bolest. Sve dok mi nije pozlilo. Povišena temperatura. Kašalj. Zujanje u ušima. Nekontrolirano treptanje. Vrtoglavica. Vozi u hitnu. Pitali su me šta sam po zanimanju. Rekao sam to i to. Jesu li vam simptomi poznati? Iskreno, prije dvije godine, doktore, ono, kad je bilo dvadeset godina od početka rata u Prijedoru, slično me je treslo, ali ne ovako. Ovo sad ne boli toliko – koliko sam nikakav. Baš nikakav. Jasno, kaže on, niste prvi slučaj, stotitis, ima sirup, ima emulzija, imaju kapi, tablete, antibiotici, evo nešto za iskašljavanje, najbolje bi vam bilo da povratite.

Čim mi se izbistrilo – evo šta sam saznao:

(Sve je počelo 28. juna 1914. u Sarajevu…)

Stotitis je infekcijski okidač globalnih razmjera. Javlja se kao posljedica trzanja na okrugle jubileje. Tipično se povezuje sa subjektima iz oblasti kulture, prosvjete i politike. Prenose ga mediji. Šire pisci. Posebno ugroženi: osobe iz javnog života i pripadnici starije populacije. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), proteklih godina, zabilježila više žarišta. Među njima: Stotinu godina od rođenja Alfreda Camusa i smrti Rudolfa Diesela (1913.), zatim sto godina od potonuća Titanica i prvog padobrana u torbi (1912.) kao i stotinu godina od osvajanja Južnog pola i prvog Dana žena (1911.).

Stotitis 1914. nadmašuje prethodnike. The Great War nije mačji kašalj. U nalaz „prakatastrofe 20. stoljeća“ dijagnostičari upisuju: milione mrtvih, propast četiri imperije, put k Drugom svjetskom ratu. Prema karti opasnosti pandemija ima eksplodirati 28. juna u Sarajevu, sto godina poslije atentata na Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sophie.

(Policija odvodi Gavrila Principa nakon atentata)

Ljekari bez granica predlažu evakuaciju grada. Niko nije u stanju predvidjeti indikacije naučnih skupova, političkih govora, novinarskih izvještaja. Naredni val očekuje se 3. augusta, kada njemački predsjednik (Joachim Gauck) francuskom kolegi (François Hollande) stisne ruku.

Pošto sam se informirao, izađoh na svjež zrak. Vjetar je raspuhivao smog. Čaršija je postala uvidljiva stvarnost. Bješe toplo. Januar bez vjere u boga. Prošavši s onu stranu Miljacke, više nisam bio sasvim siguran u naprijed izneseno. Ta, je li moguće da je sarajevski stotitis, taj tihi ubica sivih ćelija, kod mene već toliko napredovao? Sve te knjige, predstave, filmovi, članci, mozgovi i laktovi, sve zbog jednog broja? Stvarno? Zašto? Jesu li bivši neprijatelji možda naučili lekciju? Povijest busijašima još uvijek duguje pitanja na pripremljene odgovore.

(Brico Alija ima pravi recept za lijek od stotitisa…)

Kada globalni jubilej prođe, lokalni gelipteri će godinu 1914. svezati o krajeve dviju trebevićkih jela – i ispaliti je uvis.

Nadomak Latinske ćuprije uđoh u frizersku radnju kod Alije. Nisam bio začupavio. Ne znam zašto, ipak sjedoh ispred ogledala, procijedih „kao uvijek“, i požalih se na bolest. Stotitis? Aha. Hoće to.

Brico Alija mi je ispričao kako je nedavno šišao nekog režisera, golemi mu, veli, plikovi po tjemenu i vratu poiskakali. Pazi šta ću ti reći. To kod tebe nije ništa. To mi je posao. Ja svaki dan gledam u glave. Uzmi, kaže, podgrij pola litre mlijeka. Ubaci tri kiki, čuj mene kiki, tri bronhi bombona – pusti ih nek se istope. Promiješaj. Ovako. Polako. Nemoj vrelo piti. Sačekaj da se mlijeko ohladi. Vjeruj mi, jarane, ili će te proći ili ćeš povratiti.