Vrtuljak u patu
Ova priča trebala se zvati Patuljak u vrtu. Onda sam premjestio slova i dobio Vrtuljka u patu. Zašto?
Shvatio sam da novi naziv sugerira aparat u mrtvoj poziciji, koji, čak i kada se pokrene, ne može nego ukrug. Da sam ostao pri Patuljku u vrtu, ne bih došao do te spoznaje. No, zbog čega sam tekstu, uopće, namjeravao dati titulu Patuljak u vrtu? Ne znam. Vjerovatno zato što u njemu naslutih Vrtuljka u patu.
Idemo ispočetka, krenimo naprijed, pružimo, dakle, korak unazad: začeci vrtuljka sežu u srednji vijek. Rana svjedočanstva dolaze od engleskih putopisaca, koji, gladni balkanskih kurioziteta, u osmanskom Filibu, kasnije bugarskom Plovdivu, premijerno zapažaju čudesne naprave što vrte se ukrug. Zamislimo Engleza iza žbuna. Kako čuči. Posmatra domoroce na drvenim konjićima. I bilježi: Very interesting.
Vrtuljak je oduvijek politička pojava. Prvi primjerci radili su na ljudski pogon. Pokretali su ih sluge, robovi, mazge. Horuk. Dok muzika svira. Zna se. Gore se vrtjelo plemstvo. Stoje li stvari danas drugačije? Među srednjovjekovnim vrtuljcima pronalazimo i one namijenjene vitezovima. Muškarčine u oklopima koristili su ih kao sprave za fitness: Jašući ringišpil ratnici vježbaše nabadanje kopljima. Ko su danas vitezovi na vrtuljcima?
Nota bene. Kako se vrtuljak u patu odnosi spram kola sreće? Oprečno. Poslovični kotač sudbine povijest oblikuje prema modelu, tačnije, raspoloženju Fortune – ko bi gori sad je doli. Nasuprot njemu, figura savremenog vrtuljka označava demokratski status quo, rotaciju izabranog a istog. Vrtuljak u patu je, drugim riječima, kolo Fortune oboreno u parlamentarnu horizontalu. Znači li to da je vrtuljak božanstveno vječan?
Ne nužno. Fortuna je otporna na logiku. Kolo sudbine okreće se kako se okreće. Boginja je tvrdoglava, slijepa, nepredvidiva. Hrabrima sreća odmaže. Pa ipak. Fortunina moć nije neupitna. Latinski filozof Boetije u amanet ostavlja jednostavnu utjehu: Ko se na kotač ne popne – neće ga kotač ni spustiti. S tim u vezi, u potrazi za izlazom, postavlja se pitanje, može li se demokratski pat izbjeći bez nasjedanja na vrtuljak izabranih? Teško.
Međutim. Ima nade. Postoji nešto na šta se može ne nasjesti: otrcani jezik vrtuljka, buđave geste rotacije, fatalistički narativ moći, bolje rečeno, njegove postdemokratske partijske varijacije, koje čak i onda kada su tobože kritične, sabotiraju pogled na novo. Fraze poput „duboka politička kriza“ ili „urušavanje ustavnog poretka“ vrtuljak guraju dalje. Pat je savršen, kad je kralj u šahu. Ćorsokak je prijestolje autoriteta.
Spas iz mrtve pozicije?
Stvari će se vratiti na svoje mjesto, sve će biti kao u raju (prije nego što je Englez zašao za žbun) kada jezik sudbine, rekombinacijom slova, od vrtuljka u patu napravi patuljka u vrtu.
A možda i neće.
