SP u Brazilu: Je li haram nositi žuto?

Oduvijek sam želio napisati priču o žutoj boji. Na Svjetskom prvenstvu posložile su se kockice. Prigodno se namjestio romb na zastavi domaćina. Dominantna žuta površina na barjaku Brazila zapravo je obilježje habsburškog dvora, copy paste fasade dvorca Schönbrunn.

Habsburšku simboliku u Rio de Janeiro donijela je Maria Leopoldine od Austrije, supruga portugalskog kralja Pedra. To je onaj koji je 1822. godine proglasio brazilsku nezavisnost, pošto je kraljevska familija zbrisala preko bare, kada je Napoleon pokorio iberijski poluotok.

Drugim riječima, da se Napoleon početkom devetnaestog stoljeća nije raspucao po Evropi, brazilski stadioni i bosanske čaršije ovih dana ne bi bili, prikriveno, austrijsko žuti. Međutim, to je samo jedna o milion nijansi alternativne povijesti, koja nas vodi predaleko od žumanceta istine. Krucijalno za ovaj tekst jeste da žuti dezen, mimo sveprisutnih mundijalskih zastava i zastavica, detektiramo na obnovljenoj Vijećnici, zgradi Glavne pošte i Fakultetu islamskih nauka.

(Nijanse žute na Fakultetu islamskih nauka)

Brojne reprezentativne objekte u Sarajevu i drugim gradovima Bosne i Hercegovine krase boje Brazila, žuti odjek dvorca Schönbrunn.

Historičari, novinari, pisci, političari i Emir Kusturica pozvani su da razluče: Šta je nama žuta boja? Trag neprijateljske okupacije ili simbol evropske urbanizacije? Je li Gavrilo Princip, kada je udario na žuto, promašio ili, pak, pogodio u crno?

Očigledno, kroz žute naočale sve je povezano. Tako je, jednom prilikom, na lokalnoj radio stanici u Sanskom Mostu, poslije rata i prije poplava, sjedio hodža u studiju. Informativna kontakt emisija. Slušatelji zovu uživo i postavljaju pitanja. Od efendije se željelo znati je li haram nositi žuto? Bilo je argumenata za i protiv. Dugo se lomio. Ekspert za vjerska pitanja na koncu poantira, žuta odjeća, na prostorima gdje nema previše budističkog svećenstva, ne predstavlja ništa loše. Ne sjećam se tačno njegovih riječi, zaključak je otprilike glasio: Ovdje svaki muto ima pravo na žuto. Priznajem, hodžino učenje o bojama posijalo je sjeme ove priče.

Čije je, ustvari, žuto kao takvo? Kome pripada žuta boja na žutom kartonu? Čija je žuta boja žutog taksija? Kako riješiti autorska prava Merlinove „mjesečine ko dukat žut“. Samo su neka od pitanja na koja u priloženom tekstu nećemo umjeti odgovoriti.

(Izvorno, “brazilska” nijansa žute potiče iz dvorca Schönbrunn u Beču)

Valjalo bi, tek, usput konstatirati: ni brazilski Habsburzi, naravno, nisu izmislili žuto. Austrijska kruna kopira autoritet žutog Svetog rimskog carstva. Sličnu rimsku heraldiku koristi i rusko-germanska dinastija Romanovih. Njen zadnji kralj Nikolaj Aleksandrovič Romanov Gavrilove 1914. godine ulazi u Veliki (porodični) rat protiv Njemačke. Šta nam to govori o žutim zastavama? Vrlo malo. Ratovi se ne vode zbog njih. Niti se lopta igra radi boja. Štaviše, tokom Mundijala navijačima nije bitno čime mašu. Već za koga. Raju na tribinama ne zanima ko je skrojio krpu. Baš kao ni vojnike. Dobro raspoloženoj brazilskoj publici egzotična žuta boja služi kao podloga za fudbalske čarolije. U mundijalskom kontekstu „natjecanje nacija“ biva pacificirano.

S onu stranu fudbala, u konfliktu interesno povezanih moćnika, žuto je boja minute u kojem ginu milioni bezgaćnika.