Autorska krava u vremenima digitalne reprodukcije

Kopija je sol i kvasac interneta. Intelektualno vlasništvo visi o koncu u prostoru čija je glavna odrednica (zaboravimo, ovaj put, deep web) apsolutna pristupačnost. Autorska prava odnedavno nisu stvar struke, već pitanje širokih masa. U igri su obični korisnici, profesionalni stvaraoci, tradicionalna distribucija, digitalna industrija i analogno zakonodavstvo.

Kome pripadaju autorska prava kad majmun napravi selfie? Ko je umjetnik ako robot naslika akvarel? Je li Sverker Johansson autor 2,7 miliona wikipedia članaka kada izmisli algoritam za pretraživanje mreže i automatsko sastavljanje tekstova?

Kome pripada pravo na “intelektualno vlasništvo”?

Šveđanin diže oko deset hiljada enciklopedijskih postova dnevno, između ostalog, s područja lingvistike, ekonomije i atomske fizike. Hoće li digitalni teoretičari, kao nekoć Roland Barthes (La mort de l’auteur, 1968.) nesretnog autora opet proglasiti mrtvim? O kako je nekad bilo cool – reći da te nema.

Ili nas sve to vodi ravno u srednji vijek kada nije bilo velike razlike između onoga koji započne tekst i svih onih što ga prepisuju i dopisuju? Jedan je bog – jedan copy right. Treba li internetu, umjesto autorskog, možda, pravo na remix? Kako onda naplatiti trud izvornog stvaraoca? Nikako? Svakako? Online produkcija i reprodukcija odvija se pod začudnim uvjetima. Autorsko pravo prisiljeno je na preobražaj. S druge strane, u staromodnom svijetu printa, away the keyboard, sve je jasno kao dan.

Gdje je original a gdje kopija?

Tamo, tačnije, pred sudom u Minhenu, zbog kršenja autorskih prava Cordula Schacht tuži izdavačku kuću Random House. Schacht upravlja nasljeđem Josepha Goebbelsa, što uključuje brigu nad dnevnicima bivšeg nacističkog ministra propagande. Cordula Schacht traži da joj se isplati 6507,87 eura za korištenje citata u biografiji Petera Longericha, prenosi dnevni list Süddeutsche Zeitung. Vjerovatno će ih dobiti. Njemačka izdavačka kuća Piper godinama uredno plaća tantijeme za Goebbelsa.

Cordula Schacht je kćerka Hitlerovog ministra ekonomije (Reichswirtschaftsministar), Hjalmara Schachta. Za prava nad Goebbelsovim zapisima izborila se 1985. godine kao advokatica starog francuskog naciste François Genouda. Od tad i kad god se na televiziji, recimo, u nekoj od emisija o zločinima u Drugom svjetskom ratu, citiraju nacistički dnevnici, kad god kakav angažirani pisac ukopira njegov tekst u svoj, novčana nadoknada za Goebbelsa je osigurana.

Ko prepisuje, ko dopisuje. ko uzima pare?

Zaštita autorskog djela tu funkcionira onako kako u budućnosti sigurno neće. Zakoni u digitalnom vaktu miljama su udaljeni od okvira koji bi, pa čak i nasljednicima Goebbelsa, osigurali kakve takve tantijeme. Odakle kasirati honorar kad je autorski tekst sveprisutan, umnožen, šerovan i prekrojen? Od onog jednog portala gdje je najprije publiciran? Od novina i izdavačkih kuća koje poput mušica srljaju u mrežu e-publishinga? Od ministarstva za kulturu? Kako ukinuti mogućnost kopije ako je upravo ona motor interneta? Hoće li Google, Apple i Amazon riješiti pitanje autorstva?

Ili će možda ona jedna nova stranica za life-style, modu, ljepotu i kućnu dostavu ćevapa, okončati sve naše probleme?

Kažu da su brzi i da dobro plaćaju.