Kompjuter zna kako se osjećaju muškarci

Došao sam do njega preko stranice Islamskog univerziteta za tehniku u Bangladešu. Program analizira odnos korisnika prema tastaturi, posmatra način na koji kucam, interpretira riječi, i reagira, uvijek adekvatno.

Udarim li tvrdo po tastaturi, odsječeno i bjesomučno, onako kako je to činio poluslijepi Nietzsche 1882. godine kada je počeo koristiti pisaću mašinu, kompjuter prepoznaje radost ili ljutnju. Nikad ih ne brka. Primijeti li da pištim od muke, on mi pristiže u pomoć tako što na ekran diže sliku moje kćerke, recimo, onu kako prstima, objeručke, ruča špagete u restoranu muzeja Ludwig u Kölnu. Ako detektira da sam dobro raspoložen, zanesen i pun ideja, računar će se potruditi da takvo stanje održi, recimo, kroz ponudu kupovine novog iPhone-a, ili nečeg sličnog što ljude čini sretnim.

Žalost, sram, strah, srdžba i tjeskoba teže se otkrivaju. Moj kompjuter i u tome uspijeva. Izračuna li da se u tekstu u više navrata pojavljuje riječ Prijedor, često već i nakon prvog puta, kod njega se pale crvene lampice. Mašina me dobro poznaje. I razumije. Kada, dakle, utvrdi tematski složen, značenjem opterećen, upliv Prijedora, revolucionarni software iz Bangladeša pogođenoj psihi pruža podršku. Sugerira da treba gledati naprijed. Šalje mi link o tužnim miševima čiju memoriju je nauka uspjela promijeniti.

Kompjuter zna sve

Vijest za nepovjerovati: Neuro-inženjer Roger Redondo (Massachusetts Institute of Technology) potpisuje eksperiment u kojem su, putem svjetlosnog podražaja, negativna mišja sjećanja preprogramirama u pozitivna. Ima nade, ima, dakle, nade….

Supruga često pita zašto šutiš. Otvori se, podijeli svoje osjećaje, imamo malo dijete, kaže, pod stresom smo, kako da znam šta od tebe u braku mogu očekivati, ako mi se ne otvoriš? Kompjuter ne vrši pritisak. On ima vremena. On će sačekati. Neće ustati i napustiti sobu. Neće se ljutiti. On će biti tu. Uključen na stand by. Šuti, a ne gasi se. Kad spustiš ruke na toplu tastaturu, algoritam te u potpunosti shvaća. Kompjuter pamti svaku tvoju riječ. Misli muškaraca zakovane su u hard disk, spremljene u bunker američkog servera, negdje u državi Utah. Tamo gdje im je mjesto.

Tastature i muškarce mnogo toga spaja. Čekićanje po tastaturi je operacija moći. Gabriel García Márquez joj je tepao „moje oružje“. Prvi kucani manuskript ide na račun Marka Twaina. Njegov roman Život na Mississippiju, objavljen 1883. godine, ispucan je iz pisaće mašine Remington, istoimenog proizvođača vatrenog oružja. Nakon građanskog rata, uslijed pada broja ratnika, otvarala su se neka nova tržište. No, to je neka druga priča. Bitno je reći da su kompjuteri produžetak pisaće mašine. U njima su pohranjene sile starije od interneta. Znaju li one o nama više nego mi o njima?

Software za identifikaciju emocionalnog stanja predlaže da napravim pauzu. I generira link. Vijest za nepovjerovati: Proučavajući satelitske snimke, metodom virtualne simulacije, naučnici napokon dekodirali navigacioni sistem pomoću kojeg psi ovčari, na jugu Australije, ovce ćeraju u tor.

Kompjuter bezbeli umije proniknuti u zagonetku zvanu muškarac.