Prvi telepatski izbori
Nakon što je Apple objelodanio nove produkte – zna se na koje mislimo, pošto je digitalnom proletarijatu objavljena revolucija odozgo, naravno, još jedna od onih koje bi da mijenjaju svakodnevicu – postavlja se logično pitanje: Chip, pogodi šta je sljedeće?
Telepatizaciju društva ne možemo zaustaviti. Toyota je prije nekoliko godina pokazala kako se pomoću čipa u glavi upravlja invalidskim kolicima. Sjetimo se snimka američke pacijentice što si robotiziranom rukom stavlja čokoladu u usta. Ovih dana, britanska kompanija In Place tehnologiju Google Glass kombinira s monitorom za mjerenje moždanih valova. Digitalni čitač misli (MindRDR) tabiri aktivnosti mozga i izdaje naredbe. Mehanizam, doduše, još nije sazrio. Produkt reagira isključivo na kumulativnu koncentraciju korisnika. Kako bi mislima upalio kameru na naočalama, sile dijagonalnih osa imaju biti ravne onima što ih je proizveo Cane Prebranac iz Nadrealista kad je zaustavljao zemaljsku kuglu.
Šalu na stranu. Put je utrt za digitalnu telepatiju. Zaboravimo turski app za gledanje u fildžan (Coffee Oracle). Nema tu nikakve ezoterike. Sinhronizacija sive mase s vanjskim uređajima (Computer-Brain-Interface) uspostavlja potpuno novo iskustvo vezano za stvarnost. No, pored toga što kiborgizacija, odnosno robotizacija, na polju medicine predstavlja nadu kada su u pitanju povrat vida, sluha i pokreta, u cerebralnom srastanju s mašinom ipak leži nekoliko škakljivih nepoznanica: Kako kondicionirati mozak da, iznutra, prirodno, komunicira s računarom? Na koji način standardizirati telepatske frekvencije? Čime opismeniti buduće generacije, kako pripremiti djecu za vrijeme kada im neće biti potrebni, koliko olovka toliko ni tastatura?
Ljudska vrsta ubrzano evoluira. Neovisno od toga kako će telepatija biti idiomatski oznakovljena, komunikacija će se odvijati putem interneta, makar to se u ovom momentu čini izvjesnim. Možda upravo onako kako je nedavno i simulirana između Indije i Francuske. Putem elektroencefalografije (EEG) sudionicima u naučnom eksperimentu izmjerene su moždane struje prilikom mišljenja riječi „Hallo“. Dobijeni podaci, prebačeni u binarni kod, bijahu poslati, putem mejla, u suparnički online mozak na drugom kontinentu. Profesor Alvaro Pascal-Leone (Harvard Medical School) tvrdi da je prenos informacija uspio – iako je njegov postupak naišao na negativan odjek, kako će se kasnije ispostaviti, zbog tehničkih nesuglasica.
Ali, zna se dobro na šta ovdje mislimo. Jer, ako u 45% sjedinjenih američkih škola učenici nisu obavezni savladati rukopis, ako se u E-Estoniji već danas na izbore izlazi koristeći varijantu internet votinga, zašto onda u nekoj tehnološki bliskoj budućnosti građani Bosne i Hercegovine ne bi birali mislima, od kuće? Dabome, s kauča, ispred televizora. Opet, treba biti realan, da bi takvo nešto funkcioniralo potrebno je investirati u obrazovanje, razviti kulturu telepatske komunikacije, uvesti je u dnevnu praksu. Na političarima bi bilo da sinhroniziraju i umreže mozgove. Mediji bi radili šta rade. Birači ništa ne bi posmatrali sa strane. U svakom momentu bi postajala mogućnost kritike ili ujednačenja, prije nego što jednog dana svoj misaoni listić ubace u tamo neku digitalnu glasačku kutiju.
Međutim, kada bi građani birali telepatski, da li bi izlaznost u Bosni i Hercegovini bila veća, odnosno, po čemu bi izbori uopće bili drugačiji od sadašnjih?
