Zona bezglavlja
Internet je zona bezglavlja. Potvrđuju slike pogubljenih novinara. Ne zbog odrubljenih glava – već zato što ih portali objavljuju. Glave nisu smaknute da bi bile smaknute. Već da budu viđene kako su smaknute.
Fudbal je zona bezglavlja. Potvrđuju zabrinuti roditelji iz Sjedinjenih Američkih Država. Zbog opasnosti od potresa mozga, američki advokati od svjetske nogometne organizacije Fife traže da zabrani igru glavom. Fudbalski funkcioneri uzvraćaju, povreda glave kod njih oduvijek uživa visoki prioritet.
Budućnost je zona bezglavlja. Potvrđuje i Kinez s lobanjom iz 3D štampača. Viralni hit. Pao s trećeg sprata. Konstrukcija od titanija kompenzira izbijenu kost. Paralelno, preko stotinu starokontinentalnih naučnika, iz dvadesetak zemalja, po narudžbi Evropske komisije, sastavlja prvi ljudski mozak na struju (Human Brain Project). Rupa na kineskom tržištu?
Bosna je zona bezglavlja. Potvrđuje političar koji nikad brže nije jeo ćufte. Stranački ga drug kumi da požuri. Stigao je, kaže, čovjek iz Australije, bliže se izbori, advokat će pomoći da prevedu garsonijeru, sad ili nikad. Političar u životu nije brže jeo ćufte. On za doručak uvijek jede ćufte. S pire krompirom. Požuri, čovjek čeka, nije ovo Crna Gora, u Bosni se zna red. Konobar!
Švicarska je zona bezglavlja. Potvrđuju ruski vojni inspektori u posjeti Švicarskoj. Pod krovom Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OESS), Švicarci su Rusima dužni dozvoliti kontrolu bojnih resursa. Protiv koga su okrenuti švicarski vojni avioni? Kako djeluje čokolada na ratno raspoloženje? Hoće li atomska skloništa (opet) biti garant mira u Evropi?
Glava je zona bezglavlja. Potvrđuje crna hronika. Mozak je sarajevski ratni invalid koji preobučen u ženu pljačka kladionice. Cerebralni tamni vilajet. Mahala noću. Ima te – nema te. Šupljina u kojoj tinja 40.000 godina stara siva masa. U lobanji se odvijaju procesi snažni 30 vati, izmjerila nauka, taman toliko je dovoljno glavi da planira, ostvari i potisne zločin.
Digitalna javnost je zona bezglavlja. Potvrđuju urednici online portala kada objave prizore ubijenih novinara – samo zato što su ubice odlučile da budu objavljene. Glave nisu smaknute da bi bile smaknute. Već da budu viđene kako su smaknute. Ko ih stavi na sajt, sarađuje. Kolege ubijenih ili to ne shvaćaju, što je loše, ili u potpunosti kuže, što bi bilo još gore. Potrčcima silikonske demokratije odbijena je pamet.
Ima jedna nana u Visokom preko tvitera skida kraste? Prije će roboti naučiti pjevati sevdah. Nema gdje, nema kome, u čijoj glavi treba da se desi klik?
Osim svugdje. Neprestano. Svima.
