Halal satira

Sve je rečeno. Jedni osuđuju islam. Drugi osuđuju one što u njegovo ime ubijaju. Treći osuđuju one što pogrešno osuđuju, najčešće one prve. Četvrti osuđuju kukavičluk trećih što osuđuju prve da generalno osuđuju druge.

Pritom:

Prvi su identični s četvrtima. Drugi se kriju iza trećih, kao puka suprotnost prvih. Treći i četvrti nominalno nisu saglasni. Osim kad brane slobodu govora, recimo protiv Rusa. Politička matematika osuđivanja. Malo prostora za manevar. Puno za manipulacije.

Međutim.

Van matrice vrebaju realni teroristi. Nije razumno, ali jeste logično, i oni strastveno osuđuju. Prve i druge i treće i četvrte. Ubice s mainstreamom spaja osjećaj nepravde, zloupotrebljiv, nepouzdan izvor osuđivanja.

O da, zaboravili smo petu, tačnije, šestu kategoriju.

Sarah Palin, samo ona. Bivša guvernerka Aljaske na američkom Foxu osuđuje teroriste, pripitujući šta, zapravo, muslimani imaju protiv Charlie Browna: „Prvo im je zasmetalo paljenje Kur’an, zatim mučenja CIA-a,  sad su Snoopy i ekipa na redu…“

Manjak inteligencije kao unutrašnji neprijatelj demokratije.

Priča o Charlie Hebdou je dobila dimenziju prema kojoj se vrijedi ponašati onako kako se satira ponaša prema svakoj veličini. Valja joj skresati simboliku, vratiti ljudsku grimasu. Prvi, drugi, treći, četvrti, peti i šesti to neće učiniti. Oni se bave ozbiljnim stvarima.

Neko treba nastaviti sa satirom, recimo, zašto ne izmisliti vijest kako su engleski vrtići, po nalogu britanskog Ministarstva unutrašnjih poslova, ubuduće dužni prijaviti mališane čije ponašanje otkriva naklonjenost terorizmu.

Molim –  stvarno je naloženo? Onda ništa. Halalite.

Ako nije neukusno, bilo bi efektno, u ozračju antiislamskih demonstracija, plasirati vijest da bi izbjeglice u Njemačkoj uskoro trebale dobiti smještaj u nacističkim barakama bivšeg  koncentracionog logora Buchenwald Schwerte – Ost.

Kako  – već planirano?  Onda ništa. Halalite.

Ne može biti satira ako je stvarnost. Drugačije izraženo, ako je stvarnost satira, šta bi u njoj imalo biti smiješno? Satira ne smije biti stvarnost. Ona je otpor prema njoj. Postane li stvarna, znak je da smo poraženi.

Smislićemo nešto.

Zašto ne ismijati islamiste, naprimjer, namaštati slučaj u kojem do zuba naoružani teroristi ganjaju novinare zbog širenja uvredljivih karikatura. I onda, kada ih ubiju, cijeli svijet, njihovom zaslugom, upozna crteže protiv kojih su se borili.