Čekajući pravdu u novoj godini
Ostariše ratni zločinci. Ostari i moja majka. Ista generacija. Gledao sam kako ih gleda na suđenju. Navija ispred televizora. Za koga? Posijedila ona, omatorile ubice. Mama nije fan Haaga. Ona samo čvrsto vjeruje u ono što uzalud očekuje
.
Kako je pravda programirana? Kao individualna vrlina, kompas društva, formalni princip prava? Koliko različitih pravdi ima, osim one božije? Koja je pravda gore a koja dole? U kakvom su odnosu politička, ekonomska, historijska, sportska i poetska pravda?
Sve su to pitanja na koja u ovom tekstu nećemo tražiti odgovor. Jer bi ionako došao prekasno. Zato što i pravda kasni. Ona se najbolje prepoznaje po tome što kasni. Često do te mjere da nikad dođe. Pravda vlada prijetnjom da će jednog dana zaista biti.
Stoga sud kaznu izriče u godinama, odlaganjem, poništavanjem vremena. Pravda je gotovo vanvremenska pojava, rekao bi Peter Handke. To je ono kad zapada snijeg i sve stane, u putopisu «Pravda za Srbiju», s onu stranu Drine, nedaleko od Srebrenice. Uzimljeni pisac. Veliko zamišljeno ništa.
Zbilja, ima li više pravde u snijegu ili u Haagu?
Moj brat kompjuteraš vjerovatno ne bi imao odgovor ni na ovo temeljno pitanje. Ali bi možda ponudio praktično rješenje u obliku jeftinog kineskog softwarea za proračun robije. Privlačna ideja: Vrhovni sudija u masku ukuca profil počinioca, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, raniju osuđivanost, jedan klick – i računar donosi fair presudu.
Mogu li kompjuteri efikasnije zadovoljavati pravdu od ljudi? Algoritam kao kandža Justicije? Makar bi sve išlo brže, naravno, i na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Ne bi Šešelji bili gdje su sada da je kompjuter, recimo, onaj polovni od moje majke, uzeo stvar u svoje ruke.
Još samo kad bi znali koju stvar.
Sumnjati ima li pravde mogu samo oštećeni, zakačeni i potlačeni. Oni, zapravo, indirektno garantiraju njeno postojanje u obliku nepravde, dakle, pravde neprijatelja. Bezgaćnici su tradicionalni materijal, topovsko meso tuđe pravde.
Prije je koriste kao ratni poklič nego sakrament pomirenja.
Slabašna je utjeha to što pravda izgleda nije ograničena na homo sapiense. Naučnici (De Waal i Brosnan) kažu da i majmuni znaju šta je pravda. Pokefaju se dok si rekao banana. Nismo, dakle, samo mi krivi. Ne, nee. Krivi su i oni. I na kraju, uvidjevši da ne možemo reći da je antropološka konstanta, ipak možemo biti sigurni da će pravda doći.
Dogodine.
Uvijek dogodine.
