Umjetna inteligencija na sarajevskoj pijaci

Problem je retorički, ali zavrzlama ipak stvarna. Iako je brža, umjetna inteligencija zaostaje za ljudskim umom. Tianhe-2 (Mliječni put 2) zauzima površinu kao i pijaca na Grbavici (700 kvadratnih metara), a postiže procesnu radinost od skoro 33,86 petaflopova u sekundi, ili, drugačije izraženo, isto toliko bilijardi (10 na 15) kalkulacija u sekundi. Dolazak superiornijih superkompjutera je izvjesna. Oni ne kaskaju, oni nas jure, prestižu, ali ne nadmašuju. Kompleksnost mozga još uvijek je ispred. Zbog čega?

Jednostavno, teško je zamisliti da bi se Tianhe-2 dobro snašao na prosječnoj bosanskoj pijaci („Ho‘š luka, dušo?“), u ovom slučaju neka to bude ona u sarajevskom naselju Grbavica („Hajmo graha!“). Kineski superračunar, a slično bi se pisalo američkom Titanu od 17,59 petaflopova u sekundi, jedva da bi se odmakao milimetar od fojničkog krompira s početka pijace a već bi se srušio („Nije se garant smrzo, grijemo ga u kombiju!).

Pijaca ima svoja pravila algebre i svoje algoritme

Zanemarimo li to što kompjuteri ne znaju hodati po placu, ako zaista prihvatimo naivnu predstavu umjetne inteligencije u obliku suparnika, kao opasnost po čovječanstvo, nesretni Tianhe-2 („Bujrum, komšija!“), sasvim sigurno bi skončao u Bermudskom trokutu između svježe paprike za dolmu, pijačara ranjavanog u ratu i žute plastične kese („A da ti gurnem koji krastavac?“). Jer ovdje vlada kruto pravilo: jedno je ono što vidimo, drugo ono šta kažu da vidimo, treće ono što utvrdimo kod kuće, kad otvorimo vrećicu.

Performans pijace razotkriva svu moć i nemoć kompjutera. Na djelu je nenumerička matematika („Vol’ko?), apsurdna tehniku zbrajanje jabuka i krušaka („Ti reci kol’ko!“) koja bazira na informatički nakiselim vrijednostima kao što su: mandarine bez košpe, prva klasa kivija, tanka kora limun i eko neprskani karfiol. Dodatna zbrka nastaje kad gljive krenu u akciju, domaća prasa padne u pola cijene, kad se podupla posteljina, čaršaf i mušema, uz pokoju travaricu, lozu i drenovaču čiji kvalitet „ide pod prečku“.

Unos zamućenih veličina („Mostar – med medeni!“), u bilo kakav procesor, posebice nakon gutljaja mutne orahovače, čini se nemogućim. Shodno tome, konačni output u kesi kupca također je nedefiniran („Ovo ti je, paša, ja mislim Makedonija!“). U njoj, osim onoga što je platio, mušterija pronalazi („Na za supe!“) mrkvu, celer, peršun, ponekad jedno jaje. Ubačaj neočekivanih vrijednosti možemo razumjeti kao hakerski napad, s pozitivnim efektom, pod uvjetom da jaje ne prsne tamo gdje to najmanje očekujemo.

Šta bi na ovo rekao Tianhe-2?

U skladu s gore prikazanom rasplinutošću operativnog sistema, treba naznačiti kako su cijene na pijaci naglašeno fluidna pojava, u fiksnoj ovisnosti od više faktora. S jedne strane, od izgleda mušterije, kaputa, kape, marame, i, s tim u vezi, hipotetičke debljine njegova buđelara. S druge strane, od dnevnog raspoloženja prodavača, u sponi s agresivnošću lokalnih vrana, kao i s aktualnom političkom situacijom, često komentiranom kroz galamu kupca.

– Gospođo, ne galamite.

– Kako da ne galamim, j… nas svaki dan u glavu a ja da ne galamim ?

– Gospođo, ne galamite.

Iskrivljena hiperkonekcija sarajevske pijace nadmašuje mogućnosti trenutno najmoćnijeg kompjutera na svijetu. Pa i kad se njegova snaga udvostruči, čak i onda kada pređemo na kvantnu tehnologiju, bit će ista priča. U tržišnoj utrci protiv ljudi, umjetna inteligencije ima položiti pijačarski ispit, to je prekretnica, u tome je pravi challenge. Kompjuteri će preuzeti riječ kada savladaju Bermudski trokut između grbavičke paprike za dolmu, pijačara ranjavanog u ratu i žute plastične kese.

Još kad shvate da svi oni na Grbavici robu dovlače sa velike pijace na Stupu…