Šta znači orijentiranje u nerazmišljanju?

Naučno istraživanje (Attention decay in Science) o tome kako svijetom cirkulira previše naučnih istraživanja opisuje sunovrat društva znanja. Finski i američki stručnjaci upozoravaju, masovna publikacija i hiper-pristupačnost proizvode gubitak pažnje, kratak život citata i smrt akademskog znanja.

Ukratko, količina ponuđenih i „šerovanih“ misli vodi ka dezorijentaciju u razmišljanju. Kako iz škripca? Priđimo problemu s druge strane, s repa, iskosa, iznutra, odnikuda, dakle, sokratovski, kroz primijenjeno znanje u neznanju.

Sarajevo hodi upravo tim putem. I to uglavnom uzbrdo. Zbog toga se nudi kao idealan model za orijentaciju u nerazmišljanju. Što je šaolinskom svećeniku blejenje u zid – to je Sarajliji uspinjanje uzbrdo. Kada ovdje kažemo Sarajevo, ne mislimo na orijentalni splet ulica i trgova, ćevape, burek, kafu i golubove. Još manje treba imati na umu kulturološki zamagljeno ispreplitanje istoka i zapada.

Takvo shvatanje grada ionako spada u naučni folklor, te ga treba, kao mentalnu mapu zaobilaziti u velikom luku. Mi nismo od tih. Nas u priloženom tekstu mnogo više zanima područje od Mihrivoda prema Sedreniku, via Grličić brdo, sve do iza Ramića banje. Dakako, sjeverno od Sebilja se u Sarajevu odvijaju se nešto drugačije igre prijestolja.

Radi se gradskim liticama gdje još uvijek traje borba između prirode i civilizacije, planine i čovjeka, potoka i nad njim nadvijenog autoservisa za Mercedes, Audi i Renault. Govorimo o strminama s viškom vanjske stimulacije: ispresijecanim kozijim stazama što vijugaju mimo kokošinjaca, košnica i šeperuša ispred kojih stražare koševi s čijih se obruča klate rastrgane mreže za krompir.

I doista, evo kako uspon prema Sedreniku sabotira razmišljanje, garantirajući navigaciju u nerazmišljanju. Zadihanom mozgu jednostavno nije ni do čega. Manjak daha suspreže svaku mentalnu aktivnost. Međutim, u tome je ključ, iako je duh ošamućen, tijelo ne gubi orijentaciju. Koraci sami iščitavaju rutu. Školarci hrle kući, odrasli u kafanu i granap. Svi su na svome, osim, možda, poštara koji će vas pitati gdje je broj 47a?

Smisao za snalaženje u prostoru kod ovdašnjih pješaka proizilazi iz dosad neopaženih principa. Svemu prethodi odluka o penjanju. Kompjuterski izraženo, nju možemo smatrati naredbom koju na terenu ispunjava vertikalno programirani dron. Radi razgovijetnosti argumenta, treba napomenuti kako silaženju odluka nije toliko nužna koliko gravitacija. Spuštanje je drugačija epistemološka bauštela.

Istovremeno, najkasnije u ovom momentu, moramo naglasiti kako ovaj tekst ne namjerava otvarati vrata bilo kakvim nadnaravnim pojavama. U fokusu je svakodnevna praksa određenog broja građana naučenih da bez razmišljanja dolaze do cilja. I to uglavnom uzbrdo. Zadatak je ukazati na njihove vanserijske sposobnosti pri filtriranju stvarnosti, te povući vratolomnu paralelu s hroničnom hiperventilacijom u sferi nauke.

Podsjetimo, (suvišna?) finsko-američka studija u višku studija prepoznaje apokalipsu znanja. Shodno njoj, nauka se gubi pred brdom publikacija. Kako ga savladati? Može li sarajevski tool za orijentaciju trasirati izlaz na vidikovac? Možda i može – ako suficitu globalnih istraživanja suprotstavi neznanje u lokalnom usponu.

Konačno, parafrazirajući Immanuela Kanta (Što znači orijentirati se u mišljenju, 1786.), zaključujemo kako spoznajom vlastitog nerazmišljanja postajemo korak udaljeni od njegove praktične primjene u širem kontekstu. U nadi da će makar mlađe generacije, koje sa sobom donose korisno pred-neznanje, ali i želju za više, krenuti ovdje posijanim tragom: Sretno i vidimo se gore, na 47a, kod Šefike na kafi.

Nije potrebno objašnjavati gdje se Šefika tačno nalazi. Samo krenite. I čuvajte se psa.