Tehnopaničar

Od frustracija iz tzv. stvarnog života tehnopaničari kroje smak svijeta. Valjda. Njihovi argumenti odaju cinizam koji u budućnosti sluti grimasu propale sadašnjosti. Depresivni google-fob osjeća „Weltschmerz“ (bol cijelog svijeta) na pomisao ko bi ga, jednog dana, mogao progooglati.

Tehnopaničar je pravednik. On je moralna vertikala. On je vizionar što vidi crno. On, zapravo, u crnilu ništa ne vidi. Osim utvara. Njih se može, čak i mora, kritizirati. Jer, o čemu bi kritičari koji nemaju šta da pišu trebali pisati – ako ne o onome čega nema?

Tehnopaničar na kompjuteru fantazira o propasti zbog kompjutera. Njegov prezir po socijalnim mrežama žanje lajkove. Iako najveća nepravda vreba daleko od prokletog interneta. Tako blizu. Npr. na ulici. U supermarketu. Npr. ispred kase.

Gdje god stanemo u red, osjećamo nepravdu. Zar ne? Teoretičari zastoja unazad godinama zvone kako pri čekanju glavni faktor ne predstavlja broj kupaca koliko i količina artikala ukrštena sa spretnošću trgovca. Džaba. Srljamo li srljamo.

Njuši li tehnopaničar isti kijamet dok čeka u redu za sir i suho meso, u poštama i bankama, kad plaća račune, kupuje kartu za bus, trolejbus i tramvaj, ganja ličnu, vadi pasoš, diže nečiju, daje svoju punomoć? Vjerovatno da. Poduzima li nešto protiv toga?

Tehnopaničaru bi mogla pomoći danska firma Blip Systems. Napredni Danci putem tehnologije praćenja (Blip Track) prebrojavaju osobe u redovima. Putem WLAN-a ili Bluetootha, kroz kratke poruke, dostavljaju novosti o daljnjem razvoju zastoja.

Martin Bowman iz Blip Systemsa to zove “proaktivno informiranje”. Funkcionira u Amsterdamu, Oslu, Dubaiju i Torontu. Proradi li na aerodromu u Cincinnatiju (USA), navodno, nagodinu, čekanje u redu pada sa 13,2 na 8,9 minuta, prosječno.

Kod takvih rezultata, samo tehnološki slijepci mogu biti protivnici savremenih mogućnosti nadzora. Tehnopaničaru, izgleda, nedostaje pravi program, pogodna aplikacija, najnoviji uređaj, kako bi prestao biti ono što jeste – kvaritelj velike igre.

Ili, pak, problem leži mnogo dublje?

Ako tehnopaničaru fali ljubav, možda bi, ispada paradoksalno, tehnologija uspjela popraviti defekt. Recimo, onda kada govornu i pismenu komunikaciju zamijeni direktan prenos pozitivnih ili negativnih osjećaja od mozga ka mozgu.

Senzor u glavi paničara, koji ni sam ne zna da je zaljubljen, interpretira moždane signale i prenosi ih, elektronski, preko interneta, izravno u vijuge druge glave, od koje prima brz i pouzdan feedback. Flert je stvar brze konekcije.

Ispod crte, namjerava li tehnopaničar preživjeti – ne gine mu prihvatiti inovacije i zapjevati onaj stari kalesijski biser Bertolta Brechta: “U proturječju leži nada!”