Gurkanje

Poput Baracka Obame i Davida Camerona, uz malo zakašnjenje, kancelarka Angela Merkel osvježava metode vladanja. Umjesto krutog zakona i parlamentarne prisile na scenu Stupa suptilno gurkanje (nudging) za bolji svijet.  Koncept dolazi iz bihevioralne ekonomije i obećava bolju arhitekturu izbora – pomoć pri ispravnom odlučivanju.

Presudan za njegovu popularizaciju bio je bestseller američkog autorskog dvojca Cass R. Sunstein i Richard H. Thaler (Nudge: Moguće je donositi bolje odluke o  zdravlju, bogatstvu i sreći, 2008.). Profesori prava i ekonomije ispisali su recepte kako putem psiho-finti ljude navesti na sreću. I sveli teoriju na praksu. Cass kao šef regulatornog ureda u Bijeloj kući. Thaler kao savjetnik britanske vlade.

Nekoliko konkretnih pretpostavki pomodnog nudginga: Kada u menzi pozicioniramo voće ispred čokolade, zdravlje studenata dugoročno profitira. Ucrtamo li u javni pisoar mušicu za navođenje, muškarci će bolje gađati, servis za čišćenje će biti zahvalan. Nudging, dakle, ne koristi argumente (karijes, higijena), već inicira, tačnije, manipulira ispravne poteze.

Gurkanje slično funkcionira u širem kontekstu. Okretanjem regulativne postavke u Španiji svi građani postaju, ako se ne izjasne protiv, dobrovoljni donatori organa za transplantaciju. Ili – otkako u SAD-u Visa i MasterCard kupce automatski informiraju da su u minusu, korisnici kreditnih kartica godišnje štede 20 milijardi dolara.

Nudging polazi od toga da građani nisu sposobni samostalno donijeti korektne odluke. Pa im zbog toga valja pomoći. Harvardski profesor i Cass Sunstein procjenjuje: „Radi se o potpuno novom političkom postupku pomoću kojeg ciljeve možemo ostvariti mimo zakona i odredbi.“ Postavlja se pitanje koje odnosno čije ciljeve.

Zvuči primamljivo kada Danish Nudging Network u Kopenhagenu putem zelenih stopala što vode ka kontejnerima ukloni smeće sa ulice, ili, kada američka administracija kokicama u kinima prebroji kalorije, ili kada britanske gurkačka jedinica (“Nudging unit”) subvencijom za pražnjenje tavana sugerira nabavku bolje izolacije.

Uprkos plemenitim namjerama demokratskih institucija, ipak vrijedi prosuditi koliko je legitimno da država instalira marketinške trikove na mjesto zakona. Je li zadatak politike građane činiti sretnim, odnosno, šta se krije iza retorike – mi sve radimo za vaše dobro, samo što vi to ne razumijete, pa vas moramo prevariti da biste shvatili poentu?

Nudging, dakle, poslije Washingtona i Londona, pristiže u Berlin. Prije ga nije bilo? Ured kancelarke Angele Merkel raspisao je konkurs. Prijavili su se psiho-ekonomi voljni prevaspitati njemačkog birača.  Kao da vlast i marketing, od vazda, ne dijele retorički repertoar pedagoškog paternalizma, težeći ka kontroli nad tijelom i umom.

Pritom, postavke digitalnog booma, kada tehnologija napreduje znatno brže od zakonodavstva, poklonicima nježnog gurkanja otvaraju se vrata novog El Dorada. Tu arhitektura izbora nastaje u programerskoj radionici. Internet nudi savršen default za izbjegavanje racionalne obilaznice – u obliku zrelog razmišljanja.

Digitalno društvo je društvo prečice.

Iste one oko koje se oduvijek biju bitke za vlast, ovu ili onu.