Zločin i mašta – nove kulture kreativnog kažnjavanja
Pažnju zaslužuje procvat lektire u brazilskim zatvorima. Po pročitanoj knjizi, prema dogovoru s Ministarstvom pravde, zatvorenicima se odbija četiri dana kazne. Kontrolni ispit poslije svakog štiva. Prozaični maksimum – dvanaest knjiga godišnje.
Literatura kao borba za slobodu, doduše, u nešto drugačijoj konstelaciji.
Naravno, pozadinu brazilskog projekta čini preopterećenost kaznenih ustanova. Preciznije, tamošnjim zatvorima nedostaju 200 000 hiljada kreveta. Sličan problem duže vremena posmatramo u Sjedinjenim Američkim Državama.
Zbog toga nimalo ne čudi što Vrhovni sud SAD-a zagovara neobične sankcije. Pod motom „creative sentencing“ sudije i sudinice pozvani su primijeniti maštu umjesto pritvora. Među njima se istakao stanoviti Michael Cicconetti.
Kreativni sudija iz Painesvillea, jednom prilikom, osudio je ženu na 48 kilometera pješačkog marša kroz Ohio. Jer je zakinula taksistu za istu razdaljinu. Nije manje ružičasto ni u Texasu gdje je osuđenik morao spavati u kući za pse.
Makar ga u mraku niko nije prepoznao, za razliku od lopova u San Francisku što je ispred pošte (koju je bio opljačkao) stražario uz transparent „Ja sam opljačkao poštu, ovo je moja kazna.“ Ovakav, opet, koncept spada u kategoriju „shaming punishment“.
Postavljanje na stub srama, kao nova kultura kažnjavanja, ima renesansu. Pogotovo u digitalnoj javnosti. Više američkih država pruža uvid u baze podataka – s imenima i prezimenima osuđenih, fotografijama i listom počinjenih djela.
Možda zvuči kao korisna datoteka za eventualno potraživanje komšija i pokojeg rođaka sa ženine strane, ali „shaming punishment“ u većem dijelu Evrope, zbog zakonom propisane zaštite osuđenih, zasad, ne predstavlja legalni scenario.
Iznimka je kazneno pravo za maloljetnike. Ono u Njemačkoj nudi relativno širok prostor kreativnom kažnjavanju. Od oduzimanja mobilnih telefona do prinudnog slanja mladih neonacista na kebab ili, pak, pedagoški obilazak Auschwitza.
No, u skoroj (infantilnoj) budućnosti, kad razlike između digitalne i analogne sfere ne budu tako bitne, u obzir dolazi niz novih mogućnosti. Iz sadašnje perspektive čini se sasvim izvjesnim da će vanzatvorske sankcije bivati sve kreativnije.
Pisali smo već, na ovom istom mjestu, kako marketinško gurkanje (nudging) potiskuje zakonsku prisilu. Ideja kreativnog kažnjavanja jednako pridonosi političkom trendu ka „nježnim“ (ne nužno humanijim) metodama vladanja.
Zanimljiv predokus pruža, recimo, upravo predstavljeni sigurnosni sistem za detekciju alkoholiziranih vozača. Senzori u volanu i na mjenjaču kontroliraju količinu alkohola u zraku. Prekoračenje inducira automatsku opomenu šoferu i blokadu motora.
Imaginaciju ovih dana jednako provocira akademski magazin Neurocomputing u kojem grupa istraživača s Univerziteta Binghamton potpisuje rad „Brainprint“. Predlažu da otisak prsta i druge biometrijske podatke prsta zamijene moždani valovi.
Kovitlanje neurona u mozgu – jedinstvena karakteristika. Može se izmjeriti i pratiti (tracking). Kakve se mogućnosti pri razotkrivanju i kažnjavanju zločina otvaraju kada ljudske lobanje postanu prohodne za državni aparat, stvarno, možemo samo maštati.
