Karnevalisti trče počasni krug
Najveću karnevalsku povorku u Kelnu (Rosenmontagzoch) vodi Cristoph Kuckelkorn, ujedno najuspješniji gradski pogrebnik. Oba posla zahtijevaju iznimnu preciznosti. Nema ponavljanja. Sve mora biti perfektno. Paralele su očite, kaže Christoph Kuckelkorn: „U slučaju da prva kola u koloni zaribaju, u sporednoj ulici uvijek čeka rezervni traktor.“ Saradnja kelnskog pogrebničkog klana s karnevalističkim strukturama je stvar tradicije. Porodica Kuckelkorn građane Kelna ispraća pod zemlju unatrag pet generacija. Pogrebničko preduzeće godišnje obavi oko 600 sahrana. Pristup profesionalan. Obrt pristojan. Kuckelkorn njeguje kontakte sa evropskim partnerima. Razvija nove koncepte. Ide u korak s vremenom. U svojoj drugoj ulozi, nadareni vođa karnevalske povorke (Zugleiter) Cristoph Kuckelkorn jednako angažirano upravlja maratonskim maškarama. Određuje moto i muziku. Preispituje kostime, pregovara s policijom i općinskim vlastima.
Tokom ovogodišnjeg karnevala Kuckelkornove dvije preciznosti mogle su postati žrtvom jedne velike građevinske neprofesionalnosti. Incident se mogao desiti na baušteli „Heumarkt“ u jezgru starog grada, nakon što se ispostavilo da su radnici, gradeći tamošnji metro-tunel, na stranu tušnuli osamdeset posto željeznih rešetaka, predviđenih za stabilizaciju betonskih zidova. Krađa materijala – koja se dovodi u vezu s prošlogodišnjom propašću gradskog arhiva – izazvala je blagu paniku među maškarama. Jer najveća karnevalska povorka prolazi baška pogođenom džadom. Međutim. Nakon hitrih preispitivanja kelnska vrhuška odlučila je ipak ne otkazati narodno veselje, jamčeći za sigurnost terena. Na svu sreću, beton je izdržao urnebesni marš. Dozvola grada ostavlja gorak ukus, budući da je poznato da se u Kelnu bukvalno mora desiti kijamet, prije nego što bi neko ljudima otkazao karneval. Posljednja vijest s bauštele: Prodre li voda, biće gusto.
Izostali kijamet lebdio je u zraku, kada su desetine hiljada otkačenih maškara skakale po destabiliziranom gradskom području, iznad mračnog tunela, predvođeni profesionalnim pogrebnikom Christophom Kuckelkornom. Dirigentska palica onoga što se (još) nije desilo nas vodi ravno u srž karnevalskog veselja koje kroz inverziju sučeljava smrt. Istjeruje zimu i demone. Priziva uskrs i proljeće. Ispod maske anarhičnog slavlja krije se grimasa podzemnog carstva. Urođena slutnja da ćemo jednog dana svi obući isti kostim. Lik i djelo Christopha Kuckelkorna služe kao direktni link ka maskiranom smislu karnevala u kojem kratkovidne krtice masovnih konzumenata vide jedan u nizu besmislenih partija, nakon kojeg će u Čistu srijedu meziti ukusnu ribu, dok će na televiziji pičiti izvještaji o svijetlim namjerama političkih stranaka koje će istog tog dana, širom Berlinske Republike, tradicionalno naivno zasjedati, optimistički raspravljajući pitanja posne budućnosti, u kojoj je izvijesno samo ono u mahmurluku zaboravljeno.
Kada maratonske karnevalske sesije prođu, ništa više neće biti kao što je bilo. Kao onda kada je ludilo vladalo gradom. Sve će biti isto. Kao i uvijek. Poklopljeno maskom svakodnevice. Sahranjeno u grobovima ozbiljnosti. Turisti će otići. Trudnice će ostati. Tradicionalno nepouzdani kelnski radnici (da nije bilo Prusa ni Kelnska katedrala još uvijek ne bi bila gotova, nakon 600 godina fuša) i dalje će bušiti nesigurne tunele ispod gradskog tla, otprilike brzinom bosanskih majstora na autoputu između Kaknja i Drivuše, radeći na pišljivih nekoliko kilometara metroa, zbog kojih lokalni saobraćaj evo već godinama pati od zastoja. I Christoph Kuckelkorn će obući tamno odijelo i nastaviti tamo gdje je stao. Profesionalno. Precizno. Transparentno. Smrt ne mulja.
