Kontemplativno proklinjući ubod komarca, kao baba bradavicu, svjestan činjenice da crvenilo više svrbi sto ga više posmatraš, dokolicom zakovan za balkonsku stolicu, dolazim do jednog i jedinog mogućeg zaključka: Svrab, kao kardinalni simptom alergije, treba shvatiti ozbiljno. Mlađeg brata medijski isturenog bola ne smijemo podcijeniti. Mangup. Niti mu podilaziti. Ima još štošta da sa sazna o svrbežu. Češkanje ne pomaže. Potpuno suprotno, češanje samo potpiruje alergeni požar patnje pokrenute inicijalnom injekcijom histamina – iz pljuvačke intuitivno hinjskog, krvoločnog komarca. Grebanje rane tradicionalno obrađuje površinu problema. Proizvodi upalu koja proizvodi češkanje što potencira upalu. Kreme, kapljice, kortizoni ublažuju simptom, ali ne rješavaju misteriju. Od čega se sastoji biće svraba? Gdje leže njegovi korijeni? Kako ga dugotrajno suzbiti? Samo su neka od pitanja na koja nauka i nacija ne pronalaze odgovor.

read more

U Njemačkoj uhvaćen na djelu, vozač koji tokom vožnje koristi mobilni aparat (ukoliko ne posjeduje opremu za telefoniranje bez anganžmana ruku) dužan je platiti kaznu. Iako jednako odvlači pažnju, kihanje za volanom ipak ostaje dozvoljeno. «U slučaju prometne nesreće prouzrokovane kihanjem ovdašnje osiguravajuće kuće preuzimaju naknadu štete», javlja Norbert Stand, pravni stručnjak u oblasti saobraćaja iz Osiguranja Zürich. Lijepa vijest u povoljnom trenutku. Vrijeme godišnjih odmora. Leti polen. Putuju turisti. Svaki peti Nijemac ugrožen. Kada vozi automobil.

read more

Iskorak kroz tehniku (Vorsprung durch Technik): Njemački naučnici konstruirali bespilotne letjelice kako bi zaštitili divljač u žitu. Putem infracrvenih kamera leteći roboti seljacima javljaju u kojem grmu leži lane. Prema podacima Wofganga Thorna (Tehnološki fakultet Worms) na germanskim poljima godišnje strada 70 000 mladuncadi. Jelenko medenko ne umije pobjeći. Zna sagnuti glavu. Samelje ga kombajn. Neće više. Ilse Aigner, ministrica poljoprivrede, prepoznala problem. Ulaže 3, 3 miliona eura u razvoj nove tehnologije, prenosi Financial Times Deutschland. Njemački univerziteti potvrđuju saradnju s vrhunskim proizvođačem kombajna – preduzećem Claas. Vizija naučnika: Uoči žetve helikopterčići nadlijeću kukuruz, pa i pšenicu. Skeniraju teren. Lokalizirano lane dobija čip. Samo tako će ga mašina pravovremeno prepoznati, pa i zaobići.

read more

Dižu šatore. Dvadeset komada. U centru financijske četvrti, na Trgu Martina Luthera. U Diseldorfu. S lijeve strane zgrada berze. Desno Sparkasse. Pa Hypo Vereinsbank. Preko puta buntovničkog kampa, ispred Berlinske banke, prsa isturilo pokrajinsko ministarstvo pravosuđa. Iza njegovih leđa, u sakralnoj avliji Njemačke savezne banke, baš kao iz inata, još uvijek stoji, valjda zato što je bila prva, crkva Sv. Ivana Krstitelja. Šareni šatori pokreta «Occupy», posljednji u nizu, zaposjedaju simbolični prostor monetarne moći Diseldorfa, i šire, metaforički ga okupirajući, rabeći ga kao efikasnu binu. Doduše, kao binu za kakvu predstavu? I ko su zapravo ti mladi ljudi ispod razapetog poliestera, kada sigurno znamo da nisu rajnski ribari, ni izletnici, niti zaljubljeni maloljetnici?

Vicky je jedna od njih. Trenerka, tridesetak godina, bijela mačka pod imenom Erna prati je u stopu. Vicky nas vodi u skladište pokreta Occypy, otvara rajsveršlus jednog od šatora. Doboši, megafoni, transparenti, peškiri, drvene kutljače, šerpe. «Da vidite kako rade? Šerpe su prvi koristili demonstranti u Čileu, prošlog stoljeća, u borbi protiv režima. Poruka kutljača je glasila – lonci su prazni, skinite nam se sa grbače! Mi, ovdje u Diseldorfu, lupajući o njemačke šerpe želimo reći da ne živimo u demokratiji, već u financijskoj diktaturi!» Vicky već mjesecima živi ispod šatora. Mačka joj se pridružila tek nedavno. Ovih dana predstoji akcija. Podrška stiže iz drugih krajeva Njemačke, posebno iz Frankfurta. U tamošnjem financijskom kvartu prosvjedi su svježe zabranjeni.

Vicki drži da okupatori čine presjek društva, đaci, studenti, radnici, zaposleni, nezaposleni, besposleni. Šta je njihov cilj? «Dižemo glas protiv kriznog menadžmenta Evropske unije, MMF-a, Evropske centralne banke. Solidariziramo se s ljudima koji pate od kapitalističke logike tržišta» Da li demonstranti imaju prijedloge za rješenje globalne krize? «Ne, ne. Ideološka neodređenost je prednost, dio strategije ovog pokreta. Tek kada nas na ulici bude toliko mnogo, da nas niko ne može ignorirati, tek onda ćemo utvrditi konkretne stavove. Objašnjava Mario, mladić u crnoj teksas jakni, informatičar, koji je, ostavši iznenada bez posla, sišao u šator. Njegov kamerad Sohrab, iranski student fizike, s druge strane, kaže da bi bilo glupo vjerovati da je Occupy početak svjetske revolucije. «No misao je ipak privlačna.»

Da li je moguće da aktivisti u Diseldorfu ne slijede ničiju ideologiju, da nemaju intelektualnu nadgradnju, recimo, u obliku nekakve svete knjige ili odgovarajuće teorije? Naravno da nije. Biblija pokreta Occupy nosi naslov: «Dugovi – prvih 5000 godina». Autor: David Greaber. U kampu niko neće priznati da ju je pročitao. Ali će svi klimati glavom. David Graber, Amerikanac, anarhista, profesor antropologije u Engleskoj, skuckao je slogan «Mi smo 99%» i napisao knjigu zasnovanu na bombastičnoj tezi koja glasi: «Dugovi se ne moraju plaćati». Osim toga što dokazuje da kreditni sistemi funkcioniraju samo onda kada se dug može otpisati, David Graeber minira «lažni moral moćnika», veliku mitologiju finacijske ekonomije zbog koje mali ljudi ostaju bez krovova na glavi. Sveta knjiga okupatora bila bi upola zanimljiva, da je u nebo ne dižu štioci koliko iz ljevičarskih (TAZ) toliko i iz konzervativnh krugova (FAZ)

Neko čita novine, neko ispunjava križaljke, neko gleda tv, neko zna zahrkati, neko izađe iz auta, zapali cigaru. Neko od taksista. Dok čeka mušterije. Svaki šofer na svoj način troši sekunde božjeg taksimetra. Samo Ari Arif, valjda, ne gubi vrijeme. Tokom pauze irački izbjeglica izučava udžbenike njemačke istorije. Tabiri činjenice. Upija datume. Usisava geografske karte, grafički materijal, dokumente, izvore, fotografije. Vreba kandidata. Kviz žrtva samo što nije kročila u vozilo. Upala u mrežu. Kažiprst na jeziku. Muhadžer ljušti njemačku povijest ko Günther Grass poriluk. Ugašenog motora, u pozajmljenom mercedesu boje jajeta, na kratkom taksi-štandu ispred Hotela Barcelo, u centru katoličkog Kelna, podno peršunskog Zapadnog Balkona.

– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Izvolite?
– Do kolodvora.

Pali taximetar (opa!).

– Jesmo li za kviz?
– Kviz?
– Za svaki tačan odgovor skidam 20 centi s računa.
– Aha.
– Svaki pogrešan odgovor Vama 20 centi plus.
– Snimaju nas?
– Ne.

Naravno. Iračanin je ideju posudio s televizije. Kviz-taxi. Šarmantni voditelj sjedi za volanom. Slučajni kandidat čuči na zadnjem sjedištu, iznenada otkriva da je u televizijskom programu. Kamere snimaju. Pitanja pretežno duhovita. Raspoloženje da crkneš. Od smijeha ili dosade. U naizgled običnom taksiju. Pravila glase: Imate pravo na tri džokera, možete pitati prolaznike…blablabla. Uglavnom istrošen format. Šou koncept s počecima u Velikoj Britaniji (Cash Cab), paušalno kloniran u SAD-u, Francuskoj, Nizozemskoj, Rusiji, Izraelu, Poljskoj, Turskoj, Japanu, Srbiji i još najmanje u Norveškoj. Ari Arifova varijanta pak ima posebnu draž. Njegov izbjeglički kviz niko ne prenosi.

– Kake se zvao prvi savezni kancelar Njemacke?
– Ugh.
– Želite džokera?
– Može.
– Willy Brandt, Konrad Adenuer ili Helmut Kohl?
– Konrad Adenauer.
– Bravo. Brišem 20 centi s konta. Idemo dalje.

On živi već skoro petnaest godina u Njemačkoj. Usluzujuci nagon zabave, pritom pun poštovanja, putem taksi kviza Ari Nijemcima izražava zahvalnost. Posao, žena, djeca, sve je njegovo u Kelnu. Iračanin je fasciniran ovdašnjim tzv. stabilnim sistemom, demokratijom, kulturom, zakonodavstom, njemačkim ustavom. Irak je, kaže, druga priča. Upravo zbog toga izbjeglica na štandu ispred Hotela Barcelo napamet bifla istoriju Germana. Doduše, ne baš onu iz onih „pravih“ knjiga debelih nekoliko hiljada stanica, priznaje Ari, više onu iz kraćih, praktičnijih, kompaktnijih štiva kao što je, recimo, „Njemačka istorija – instant kurs“ autora Heinz-Gerd Riesa.

– Kad je uvedena njemačka marka?
– Mhm.
– Koje godine, gdje je reformator Martin Luther iznio svoje teze – i koliko njih ukupno?
– Ups.
– Visina Doma? Najstariji most u Kelnu?
– Nisam iz Kelna
– Nisam ni ja.

Arijeve njemačke mušterije često nemaju blage veze s istorijom. „Vozi dalje, majstore, pojma nemam.“ Pogotovo onda kad su očigledno alkoholizirane, posvađane, pogrešno zaljubljene ili pretučene. Kad taksira noću, Ari kviz koristi kao zaštitu od kojekakvih budala. Kad sleđa zagusti, najopasnija je tišina. Riskantna profesija. Šejtan na gasi taksimetar. Međutim, pored svega toga, muhadžeru iz sjevernog Iraka još uvijek nije, niti će ikada biti jasno, zašto kulturni Nijemci, domaćini, kojima se duboko klanja, tako loše poznaju sopstvenu prošlost – i kako to da im sistem uprkos tome još uvijek stabilno fercera.

– Koliko puta je Njemačka bila svjetski prvak u fudbalu?
– Hm?
– Ne mogu vjerovati, stvarno, makar bi to morali znati.
– Otkud kad sam žensko?
– Džoker?