Update – provalnici u obiteljskoj kući
Krećem u akciju. Ponašam se kao svakog jutra. Iza prve krivine, preko puta pržionice, poljubim kćerku, iskočim iz vozila, trk nazad u zasjedu. Ne stigoh se ni namjestiti, kad eto ih idu. Bijeli kombi. Četiri muškarca…
Mijenjao sam bravu, nije pomoglo. Ključ okrenem dva puta, čisto onako. Suprugu vozim na posao, poslije toga dijete u vrtić. Pravim se lud. Na povratku kupim hljeb, novine, ponekad, negdje, popijem kafu, pročitam novine. Kod kuće znam šta me čeka: kao da je neko bio tu, kao da je neko opet sjedio za mojim radnim stolom. Koliko me dugo nije bilo ovdje – najviše pola sata? Neko je nešto tražio, telefonirao, pregledao koverte, pomjerao knjige, fascikle, premještao olovke, spajalice, ova čaša bila je puna, pogledajte, flomasterom sam bio markirao vodostaj. Nikad ne zatvaram laptop. Ko ga je zaklopio? Duhovi? Zašto računar nisu ponijeli sa sobom? Odlučih provalnicima stati u kraj.
Prije nego što sam postavio zamku, narednih dana, prikupljah sitna odstupanja u drugim prostorijama: Radijator stavim na tricu, vratim se, on na petici. Dva sprata niže, dole u podrumu, veš mašini pritegnem vodu. Stignem kući, slavina odvrnuta. Ko je iz struje ištekao peglu? Gdje je moja četkica za zube? Na balkonu prema dječjoj sobi – jedna vrata pritvorena, prozor na kip. Ženi ništa ne govorim. Taman posla da se oko toga lomi. Rekla bi, prestani, fantaziraš, priviđa ti se. Oka ne bi sklopila. Ionako loše spava. Noćima sam našu malu kćerku, u snu, iz malog prenosio veliki krevet. Supruga bi promrmljala, je li plakala, nisam čula, jeste, jeste, zvala je tata.
Krećem u akciju. Ponašam se kao svakog jutra. Ključ okrenem dva puta, čisto onako. Posadim dijete u sjedalicu, sjednem u auto, ali, ovaj put, uz izgovor kako mora učiti voziti po snijegu, ne možeš živjeti u Sarajevu da to ne znaš, volan prepustim ženi. Iza prve krivine, preko puta pržionice, poljubim kćerku, iskočim iz vozila, trk nazad u zasjedu. Ne stigoh se ni namjestiti, eto ih idu. Bijeli kombi. Četiri muškarca. Jedan od njih nekakvim svojim daljinskim diže vrata moje garaže. Ulaze. Čekam nekoliko minuta. Let’s go. Prelijećem preko praga, penjem se uz stepenice. Ne znam zašto, glumim gospodara situacije. Upadam u dnevni boravak: Dobar dan, gospodo!
Jedan gricka čips, digao noge stol, programira kanale na tv-u, dok drugi leži na parketu pokraj kauča, vatrogasna kaciga na glavi. U lijevoj ruci elektronski uređaj, u desnoj plišani medo, nešto mjeri. Dobar dan! Dobar dan! Pridružuju nam se druga dvojica kolega, ažurno prašnjavih pogleda, bili su, valjda, na tavanu. Bijele maske, ušni štitnici, rukavice. Oprostite, ko ste vi? Kako ko smo mi, gospodine, piše nam leđima, mi smo vaš update.
– Apdejt?
– Vama na usluzi.
– Ne razumijem.
– Gospodine, isto kao na kompjuteru.
– Da, ali moja kuća je nešto drugo.
– Varate se, sve je na internetu. Evo, recimo, kad se u vašem vodokotliću nakupi pijeska, ono kad cureka, on nam javi…
– Ko vam javi?
– Vodokotlić, gospodine. Smirite se, kad niste tu, ekipa dođe očisti, zakrpi dihtung i to je to.
– Vi niste normalni – marš van!
– Gospodine, zvaćemo policiju.
– Vi ćete zvati policiju!
– Nego šta, crno na bijelo, kliknuli ste, prihvatili, radimo svoj posao. A kako vam ne smetaju automatski apdejtovi na kompjuteru, bujrum, tu neka svako slobodno uđe, je li tako?
– To je nešto drugo.
– Svijet se mijenja, gospodine, ovdje smo da vam pomognemo, pravite se da nas nema.
– Pa.
– Najbolje je tako, vjerujte.
– Hm.
– Bi li vaše čarape bez nas bile na broju? Ko iz frižidera miče buđave namirnice? Zašto vašem djetetu nikad ne fali niti jedan djelić za puzzle? Pitanje, znate li promijeniti sijalicu?
– Ne znam.
– Zar onda stvarno mislite da bi ovaj tekst postojao – kad neko od nas ne bi sjeo za vaš sto i zasukao rukave?
– Pa…
– Priznajte.
– Možete li se makar izuti?
