Ubrzanje kroz gusto granje

Stvar s ubrzanjem otac je sinovima objašnjavao tako što bi s lansirne rampe dnevnog boravka u Prijedoru kažiprstom u zrak ispalio zamišljeni space shuttle. „Pri proračunu moramo uzeti u obzir potrošnju goriva plus gubitak težine nakon odvajanja pogonskih raketa koje će se padobranima vratiti na Zemlju radi ponovnog korištenja.“ Predratne kalkulacije o ubrzanju brat je imao priliku provjeriti u praksi kada je s kosmodroma na Vlašiću poletio u izbjegličku orbitu bacajući za sobom dva teška kofera koja će, ako je očeva teorija ispravna, jednog dana pokupiti neki drugi ljudi kada njih budu protjeravali.

Ja se od svojih kofera nisam odvajao. Koristio sam ih kao štit, kad su Klingonci navrli s kalašnjikovima. Ali, dosta o ratu. Ionako ćemo se, kasnije, pri povratku u atmosferu, neminovno sunovratiti k njemu.

Ostajemo u bestežinskom stanju teorije gdje susrećemo nove takozvane mlade mislioce ubrzanja. Autori marksistički inspiriranog „Manifesta za akceleracionističku politiku“ pozitivno gledaju u budućnost. Nick Srnicek i Alex Williams na krilima „tehnološke evolucije“ prevazilaze globalnu gabulu. Londonski teoretičari u naglom davanju gasa vide vrlinu modernog svijeta. Kapitalizam, kao jureći ekonomski sistem, valja prestići s lijeve strane. Samo u petoj brzini može se suzbiti jad i čemer. Globalna nepravda kao rezultat pogrešnog stila vožnje – za volanom turbokapitalizma.

Ubrzivači…

Da se curiknemo ratu ili izduramo još dva odlomka teorije?

Ubrzivač protivnika pronalazi u kočničaru. Mrzak mu je svaki a posebno onaj iz ideološki bliskog lijevog tabora. Jer, dok berza milijarde odbrojava milisekundama, dok galopiramo ka klimatskoj kataklizmi, kritični intelektualci zagovaraju sporost kao sveti prostor za razmišljanje. U očima akceleracionista, transcendentalni mizerabilizam (Nick Land) kilavih profesora nije nimalo bolji od aktivizma ispod šatora pokreta Occupy, koji demonstrantu tek pere savjest, eko-šamponom protiv peruti, uz izgovor kako oni, eto, makar nešto čine.

Šta predlažu ubrzivači? Turbosocijalizam? Refleksija kao trkačka disciplina? S konkretnim prijedlozima nikome se ne žuri. Bilo kako bilo, Armen Avenessian, njemački urednik svježeg zbornika (#Akzeleration) smatra da se ljevica mora suprotstaviti „naučnom analfabetizmu“, te napustiti poziciju letargičnog kriticizma: Neoliberalizam je kidnapovao tehnološki napredak, kažu akceleracionisti. Treba ga vratiti natrag u ruke prosvjetiteljstva. Kako – to se još ne zna. Nova teorija ubrzanja tek je u nastajanju. Polako. Dok ne profercera, ima vremena.

Kapak šupljoj. Krajnji tren da ugasimo autopilota i započnemo povratak u atmosferu. Aerodinamički otpor raste. Ulazimo u gravitacijsko polje rata. Space shuttle se zagrijava. Bližimo se fizičkim granicama akceleracije. Gravitacija kao ultimativni faktor ubrzanja s kobnim posljedicama? Kolizija s mjestom odakle su te lansirali kao ispunjenje mesijanskog iščekivanja? Kako iz pozicije bačenih kofera na Vlašiću gledati na profetske opomene iz Londona? Ne znam. Pitaću brata. Šta bi o svečanom teorijskom letu novog prosvjetiteljstva rekli bivši sugrađani? Ništa.

Iz masovne grobnice se zvijezde ne vide.