Informatika čežnje
“Iako pristojno zarađuju, informatičari uveliko liče na neshvaćene poete. Zapostavljaju izgled, imaju probleme u komunikaciji. Programeri i pjesnici koriste drugačiji jezik od standardnog. Smatraju ih freakovima. Temelji informatike i pjesništva su isti. Njihov izvorni kod (source code) je otporan na stvarnost – jer je samo tako uspijeva proizvesti.” 
Iako pristojno zarađuju, informatičari uveliko liče na neshvaćene poete. Zapostavljaju izgled, imaju probleme u komunikaciji. Programeri i pjesnici koriste drugačiji jezik od standardnog. Smatraju ih freakovima. Temelji informatike i pjesništva su isti. Njihov izvorni kod (source code) je otporan na stvarnost – jer je samo tako uspijeva proizvesti.
U poeziju i informatiku ucrtana je beskrajna čežnja. Razloge opsesivnog kodiranja obojica kriptografa nadgrađuju, naprimjer, argumentima napretka i umjetnosti. Prvi će svoje motive pravdati biznisom. Dok će drugi zavapiti kako je sve, pa čak i ta financijska kriza, jedna velika poema. Na koncu, slično zanesenom pjesniku, poblijedjeli kompjuteraš ustvari samo želi reći: Hello World.
Informatička glad za podacima nije ništa novo. Premjeravanje svijeta odavno poznajemo iz literature. Opsjednutost faktografskim prodiranjem u srž podsjeća, naprimjer, na naturalizam 18. stoljeća, ili, na tradiciju klasične reportaže u dnevnim novinama, jeste, to je ono što se nekad pravilo od papira pa prodavalo na kioscima. Elem. Podaci piscima služe kao instrument ogoljenja, dokaz da čovjek i društvo postoje, čak i unutar literature.
Kako informatički algoritam secira stvarnost? Kompanija Google, u saradnji s Univerzitetom Stanford, razvija novi software: Deep Visual-Semantic Alignments for Generating Image Descriptions. Program opisuje sadržaje filmova i fotografija, tačnije, on ne nabraja individualne objekte, već kontekstualizira, spaja jedno s drugim, prepoznaje scene, tumači svijet. Kompjuter kao kroničar trećeg milenija?
Rezultati su prozaični. Ispod pročitanih slika računar, u maniru objektivnog posmatrača, ispisuje rečenicu: „Grupa mladih ljudi igra frizbi.“ Ili: „Jedna osoba vozi motocikl po blatnjavom putu.“ Ili: „Krdo slonova hoda po suhoj livadi“. Djeluje banalno. Stručnjak iz Stanforda je ipak oduševljen. Andrej Karpathy fotografije i filmove smatra neiscrpnim izvorom podataka, „crnom materijom interneta“.
Software koncipiran da rasvijetli slike svijeta otvara vrata kompjuterskim algoritmima koji su u stanju, na osnovu interpretacije, sami donositi odluke. Jesu li američke bespilotne letjelice iznad Pakistana već tako programirane da prepoznaju situaciju i automatski unište cilj? Ili o životu i smrti u Afganistanu još uvijek odlučuje čovjek, za računarom, recimo, u njemačkom Rammsteinu?
Ostavimo surovu stvarnost sa strane i vratimo se informatici i pjesništvu u dubljem smislu. Pomoću basnoslovnih količina podataka savremena informatika simulira neuralne mreže, funkcije mozga („deep learning“). Krajnji cilj programera – osposobiti kompjuter da misli „svojom glavom“. Čežnja informatike dolazi iz budućnosti. Iz istog pravca poeziju naseljavaju stare utvare.
Informatičar i pjesnik su dva brata blizanca. Jedan bi, nekako, tu mašinu da izvede na pravi put. Dok drugi pokušava spasiti nešto što ljudi zovu dušom. Obojica se bave istim predmetom. Obojica skapavaju nad kodovima, riječima, strofama i refrenima. Obojica se gnušaju bijelog papira, praznog ekrana. Kako ukrotiti čežnju za nepredvidivim? Podacima ili maštom?
Ili je, možda, samo u pitanju strah?
