Beskorisna smrt korisnika

Prije nego, sasvim beskorisno, odemo u krajnosti, kratka mozgalica za razgibavanje post-inteligentnog korisničkog uma:

Kad samovozeći automobili postanu standard, ko će onda polagati vozačke ispite? Drugačije formulirano, hoće li će instruktor Muha iz autoškole Odiseja u Velešićima izgubiti posao koji mu je namjestio suprugin amidža ministar?

Rješenje mozgalice u idućem ili onom tamo broju.

No, vratimo se krajnosti s početka. Odlazak u krajnost, kao ideja, evocira ćorsokak ljudske egzistencije, opominje na konačnost, sukobljava nas, dakle, s predstavom o smrti. Izvođenje te predstave, kroz njeno neigranje čini temelj svake kulture i nekulture.

Jedan od odgovora na krajnost, ograničenost, prolaznost, ukratko, našu svekoliku smrtnost, jeste tehnologija. Evo kako njen digitalni krak, komercijalna tiranija podataka, imperij u nastajanju, tumači tisućljetnu predstavu o smrti.

Na bazi prikupljenih podataka, testirajući 58.000 osoba, ohrabreni algoritmom, grupa američkih kardiologa (Centar za sprečavanje srčanih bolesti Johns Hopkins) tvrdi da vide kome će u narednih 10 godina stati srce. Tačnije, to ne znaju doktori već pametna traka za trčanje. Posade pacijenta, uštekaju srce, sačekaju rezultat (FIT Treadmill Score).

 

Računanje smrti

Zamišljamo instruktora Muhu kako se jednog lijepog dana s fitnesa vraća kući. Proljeće, ptice cvrkuću, a on požutio ko jesenji list. Žena pita, pobogu, šta se desilo. Dušo, nema mi pomoći, odgovara on, traka za trčanje je rekla da ću umrijeti. Ma stani, bolan, Muhice, amidža će to riješiti, odmah ga zovem….

Algoritmičko predskazivanja nije nova pojava. Uzimajući u obzir rizike, zdravstvena osiguranja i kreditna preduzeća odavno koriste parametre kao što su godina rođenja, pol, prebivalište, bolesti… Razlika je u snazi računara i obimu analize. Sugestija data-kapitalizma je romantična: Sve može izračunati, pa tako i smrt.

Pored toga što znaju kad i gdje će biti gužva u saobraćaju, ko će počiniti kakav zločin (Predictive Policing) i zašto bi osoba A trebala upoznati osobu B (Dating Data), analitičari takozvane Big Data epohe vjeruju kako na osnovu podataka iz interneta mogu predvidjeti gdje će poteći krv.

Karsten Donnay (ETH Zürich) i Francesco Mancini (International Peace Institus) prate ponašanje korisnika na socijalnim mrežama (Facebook, Twitter, Google+) seciraju postove, ključne riječi, raspoloženja, breaking news, diskusije i reakcije, te iz toga izvode „senzore nepetosti“ – i konstruiraju prognoze o konfliktima i budućim grobnicama.

Slično njima, profesor prorok Thomas Chadefaux (Trinity College Dublin) pročešljao je digitalni Google arhiv. Njegov algoritam je pročitao 60 miliona novinskih stranica, bacio oko na socijalne mreže, i, ako mu je vjerovati, u 85 % slučajeva tačno predvidio konflikte od 1900. do 2011. godine, uključujući one u Armeniji, Iraku, Iranu i Jugoslaviji.

Sitna mrlja svih ovih analiza je to što su uspjeli detektirati samo prošle konflikte, dakle, unazad predvidjeti ratove, na osnovu automatske interpretacije znakova eskalacije. Ali, za pretpostaviti je da kompjuteri imaju ideju u kojem će se, recimo, pravcu razvijati stvar s Rusima, Amerikancima, Grcima, Ukrajincima, i, dabome, Balkancima.

Šta je upotrebna vrijednost digitalne ratne prognoze? Sprečavanje krvoprolića? Stvarno? Ili, pak, smrt, kao i obično, zauvijek, ostaje tužno beskorisna. Čak i onda kad izdahne kakav korisnik.

I tako, pozvali bivši instruktor Muha i njegova Muhinica amidžu na večeru. Ona razvila pitu, on potopio gajbu u kadu, upalio ligu šampiona, usjeko meze. Kad, eto ministra, nikad sretniji, razvezuje kravatu, s vrata zove muštuluk. Dječice, razlog za veselje: Superkompjuter u Faletićima izbacio da u Bosni i Hercegovini više nikad neće biti rata.