Olimpijska pljeskologija
Komarcima aplauz ne godi. Naprotiv. Kod političara, sportista i scenskih umjetnika, potpuno obrnut slučaj. Oni pljeskanje shvataju kao „indikator kvaliteta“ smatra Manfred Tietzel, njemački kulturolog, otac „Ekonomske teorija aplauza“. Javno eksponiranim akterima, drugim riječima, aplauz signalizira da su „uboli“, za razliku od prosječno krvoločnog komarca, uz dijametralno suprotne posljedice. Generalno važi: Kakvoću aplauza iščitavamo iz njegove glasnoće i dužine, momenat pojavljivanja („timing“) jednako je presudan. Lako je konzumentima udariti dlanom o dlan – treba znati kad. Ovacije u pogrešnom trenutku, recimo, tokom simfonijskog koncerta Tokiju, vrlo brzo demaskiraju diletanta iz Doboja. S druge strane, zlonamjerni pljeskator, ciljanom manipulacijom u stanju je sabotirati spektakl, izvedbu opere, npr. one jedne Wagnerove, u Parizu 1861. godine, kada su podmićeni klakeri (fr. claqueur) minirali premijeru. Međutim, krenimo redom.
Šta je zapravo aplauz? Glavni prihod zvijezde ili sitni bakšiš što opija? Varvarsko ponašanje publike ili higijena socijalne sfere. Legalni doping sportaša, politički instrument, topla čestitka pilotu Lufthanse? Produkt grupnog pritiska? Potpora predsjedniku, podrška diktatoru, kmetstvo televizijskom komentatoru. Oda vječne odanosti pop pjevačima – prošle sedmice Bruce Springsteenu u Kelnu, ili možda, onih davnih 90-tih, Dini Merlinu, na koncertu u Bonu, kada je dijasporu zapalio riječima: „Da vidim ruke koje Bosnu brane!“ Moderna pljeskologija, relevantni istraživači aplauza do konačnih rezultata nisu došli. Koncenzus vlada kada je riječ o korijenima. Počeci aplauza poklapaju se s počecima antičkog teatra: Pljeskanje = ritam povorke u slavu Dionizija, boga vina, sound religioznog rituala, koji na velika vrata ulazi u teatar. Istom tom grčkom duhu aplauza svjedočimo ovih dana na globalnoj predstavi zvanoj Olimpijada u Londonu
Na Olimpijadi svako plješće svakome. Zanimljivo kako simbolični čin, koji u svijetu sporta uglavnom funkcionira kao signal razdvajanja, po principu svako za svoje, u Londonu narednih dana dobija pozitivnu, integrativnu funkciju. Važno je učestvovati i pljeskati. Salto unatrag: Imperijalno razgibani Rimljani aplauz su također koristili integrativno, pljeskajući glumcima, pjesnicima, govornicima, konzulima, Cezaru, kad ga ubodu. („Zar i ti, sine Brute?“). Prvi pravi antiolimpijski, manipulirani, aplauz, u obliku kapitalističkog produkta, pronalazimo u Francuskoj, gdje se 1820. godine zaista otvara prvi oficijelni „Biro za aplauz“. Cilj plaćenih francuskih pljeskatora – stimuliranje teatarske publike. Koliko para toliko ruku: „Tapaguer“ plješće na prvu. „Connaiseur“ mrmlja na skupim mjestima. „Rieur“se smije svakom vicu. „Pleurreur“ pušta suzu. „Chatouilleur“ animira u hodu. „Bisseur“ zove na bis! Koordinaciju klakera vodi Chef de Claque. Spomenimo jednog od njih: Pierre David. Aplauz-kapitalista. Kažu da je umro kao milioner.
Bližimo se kraju kratkog uvida u rezultate moderne pljeskologije, a da još uvijek nismo promislili ono najvažnije, pitati se naime trebamo – kako glasi ključna konvencija? Kad je kulturnoj publici dozvoljeno pljeskati, de ne ispadne nekulturna? Tražimo, dakle, odgovor na drevno pitanje koje nas muči otkako je J.W. Goethe u Weimaru, na premijeri Friedrich Schlegelove tragedije „Alerkos“, s visokog teatarskog balkona, monumentalno potresen, odozgo naprema dole dreknuo: „Tišina!“ Prevashodno prilažemo, iz stručne literature prepisano, glavno pravilo: U pozorištu nakon svakog čina, tokom opere isključivo poslije svake arije, i samo nakon zadnjeg čina. Ujedno preporučujemo: Na pop koncertu kad god se Merlinu ćefne. Na političkom mitingu kad Vas ponese. Na literarnoj večeri kad smatrate da pisac piše baš kao što Vi mislite. U avionu kad preživite. Na Olimpijskim igrama ispred televizora. U kinu prema platnu. Naveče sebi. Ujutro snovima. Preko dana ženi.
