Iznad promenade, na otoku Borkum, na Sjevernom moru, galebovi ne mašu krilima, već jedre, na vjetru, koji neumorno puše s mora ka kopnu, čudesno lebdeći u mjestu, kljunovima okrenutim u suprotnom pravcu, kao artisti u kakvom cirkusu, umjetnici na visokoj žici, malo im se zagegalo, pa ni vamo ni tamo, desetak metara iznad glave slučajnih prolaznika, ponosnih predstavnika ljudske vrste, koji su popili svu pamet, pa sad ližu sladolede, jedu sendviče, u kupaćim gaćama, ne sluteći da priroda povrh njih izvodi savršenu tačku, na kraju koje se, navigirajući neprimjetnim trzajima tijela, ptica jedrilica obrušava ka moru, zatim opet diže u vis, vraća na isto mjesto, u zrak, na istu žicu, isti bič sjevernog vjetra, odakle je krenula, još uvijek zagonetno ne mašući krilima, kao da joj ona ni ne trebaju, dok vreba objed, dakle žrtvu, zato što smišlja nešto što prolaznik, dole, ne sluti.

Otok Borkum nalazi se daleko u moru, na krajnjem sjeverozapadu Njemačke, velika kula od pijeska, koja živi od turizma, tačnije rečeno, od čistog zraka, koji, navodno, ljekovito djeluje na bolesna pluća, zbog čega su iznad promenade nikle brojne klinike i bolnice, jedna za drugom, posjećene od, uglavnom, starijih osoba, bakica i dekica, koji se nadaju godini više, terapirajući se kisikom, šetnjama i suncem, zavaljeni u prugaste ležaljke, crvene, plave, žute, duž široke pješčana plaže, kojom trčkaruju djeca, zamazana kremama za sunčanje, bijela kao mladi sir, stotine mališana i roditelja, koji porodični odmor provode na Sjevernom moru, radi dobrog zraka, ne zbog kupanja, jer ovdje u vodi duže od pet minuta ostaju samo surferi u neoprenskoj opremi i snježno bijeli tuljani, s druge strane uvale, oni naravno na sebi ne nose ništa, no meditiraju goli, u plićaku, poput pospanih nudista, odmah, iza sljedeće dine.

Borkumljani ranije, u 18. stoljeću, nisu živjeli od turizma, have i golotinje, već od lova na kitove, pod holandskom zastavom, u Arktičkom moru, između Grenlanda i Kanade, kada ih mjesecima ne bi bilo doma, nakon čega bi se, vjerovatno, s lulom u ustima vraćali kući, sa džepovima punim novca, dokaz da znaju svoj posao, za mornare s ovog otoka važio je, kažu, poseban deal, ako ubijete kita, sljeduje vam masna provizija, ako ne, nikom ništa, e pa, šipak, nikom ništa, „bezahlen Sie, bitte“, vidi se iz priloženog, kako inače objasniti napuklu ali luksuznu tarabu oko avlije, sagrađenu od kitove kosti, iz izbijene kitove vilice, otočka bogastva nasljeđena iz pustolovne prošlosti, visoke svjetionike, stari grad kao lutkica, skockane ulice, velike kuće, vile i duboka groblja, zasuta šljunkom, školjkama i pločama, s mrtvačkim glavama, ispod kojih ne leže kršćani, već mornari.

Malo je, svugdje pa i ovdje, na Borkumu, likova, koji pamte vakat prije nudizma, ljudi, koji se sjećaju vremena kada su otočani bacali harpune i mreže, lovili ribu, danas se više ne ide na brod, već na bicikl, u supermarket, do frižidera, osim nekoliko njih koji profesionalno hvataju račiće, tone i tone račića, koji se kamionima šalju u Maroko na jeftino čeprkanje, da bi ih opet vratili natrag, na sjever Njemačke, na pakovanje, u frižidere, maksuz za komšiju, danas se živi od turizma i čudesnog napitka pod nazivom Biomaris, sjetio se biznismen da narodu prodaje morsku vodu, slanu, punu minerala, jedan deci – jedan euro, navalite vjernici, svugdje ima šarlatana i torabija, ali nije to ništa za njega, galeba jedriličara, iznad promenade, on ne maše krilima, već lebdi i dugo vreba, prije nego što pikira na prolaznika sa sendvičom, hičkokovski, uz računicu da će levat, prestrašen, ispustiti sendvič s račićima (Krabbenbrötchen) iz ruke, a sve što padne na zemlju, zna se, to je njegovo.

Njemački astrobiolog Dirk Schulze-Makuch i britanski fizičar Paul Davies izdali su knjigu nimalo ironična naslova: «Misija u jednom pravcu: Koloniziranje Crvene planete» («One Way Mission to Mars: Colonizing the Red Planet»). Stručnjaci tvrde da je osvajanje Marsa realna opcija. Zbog toga se traže penzioneri željni pustolovine. Najveću opasnost, najveće troškove predstavlja let. Po astronaute je bolje da se ne vraćaju, argumentira Nijemac Schulze-Makuch. Prehrana nije problem. Za razliku od («mrtve stijene») Mjeseca, Mars penzionerima nudi tlo bogato mineralima. Otvara se mogućnost poljoprivrede (marsoradnja). Naravno, kosmičko zračenje na Crvenoj planeti šteti zdravlju. No, s obzirom na odmakli vijek, umirovljenici bolest ne bi baš primijetili, možda niti dočekali.

Hrabrim penzionerima naučnici predlažu da žive u kraterima i pećinama Marsa. Kisik bi crpili iz ogromnih santi leda, nekoliko metara ispod polarne površine. Posljednja avantura. Istraživanje crvene pustinje. Izleti na vulkane. Potraga za mikrobama i novim oblicima života. Na adresu dvojca Dirk Schulze-Makuch i Paul Davies pristižu brojne aplikacije. Prijavljuju se penzioneri između 13 i 80 godina. NASA reagira skeptično. Iako predsjednik Barack Obama let na Mars deklarira kao lični cilj (do 2030. godine), misija u jednom pravcu nije rješenje. Vizionari Schulze-Makuch i Davis smatraju da NASA ignorira činjenice. Jer ispaljivanje penzionera na Mars smanjuje troškove projekta za 80 posto – budući da se najviše goriva troši pri povratku. Izostane li podrška, razočarani stručnjaci najavljuju saradnju s bjelosvetskim milijarderima.

Jasno. Nauka ne smije gubiti vrijeme. Konkurencija je velika. Ali već je kasno. Gledajući s astronomske promatračnice Zapadni Balkon, usuđujem se procijeniti da su bosanskohercegovački penzioneri već sad na Marsu. «Mission Accomplished.» U crvenoj pustinji iluzija. Većina njih odavno je otputovala u jednom pravcu. Ostavivši za sobom jedan cijeli takozvani život, posao, ideologiju i rat. Sjedoše u nekakvu raketu. Krenuše u avanturu. Bosanski penzioneri na Marsu vrijeme uglavnom provode u kraterima i pećinama skromnosti. Zrak za disanje pronalaze u familiji, djeci, traču i sjećanjima. Hrane se salatama od novina i ružnim vijestima. Šah na parkingu. Izlet u park. Analiziranje planete. U potrazi za novim oblicima života muški marsonauti upražnjavaju ribolov. Ženske marsonautkinje ostaju kod kuće. Gule jabuke. Čekaju da im neko dođe.

Kako znamo da su bosanskohercegovački penzioneri osvojili Mars? Pouzdano. Jedinstveno mi je zadovoljstvo, kao prvi i najbrži, objaviti senzacionalnu novost da je uspostavljen kontakt s jednim starijim bračnim parom – koji se upravo nalazi tamo. Preko skajpa. Mama sjedi naprijed. Otac nazad. Samo tako oboje stanu u kadar. Zbog velike udaljenosti veza nije najbolja. Kosmički vjetrovi često zamute ekran. Snježne oluje zamrznu sliku. Ponekad se otac mora «diskonektovati pa opet konektovati». Ponekad se mama «sama konektuje.» Otac nosi naočale. Uredno obrijan. Mama počešljala kosu. Obukla novu bluzu. Godine stežu. Nije lako. Otišli su na Mars. Ali su sačuvali dostojanstvo. «Čujete li me, penzioneri, vidite li me, šta ima novo, kako ste?»

«Ah, kako će nam biti.»

Ispod Zapadnog Balkona prolazi vozilo na alkoholni pogon. Pivocikl. «Bierbike.» Ovalni šank na točkovima. Šesnaest pivopija na kožnim sicevima. Okreću pedale. Slave nečiji rođendan. Valjda. Momačko veče. Možda maturu. S čašama u rukama. Pjevaju pjesme. Urlaju. (Šalalala!!!) Između njih, ispod drvenog krova koji štiti od kiše i sunca, stoje dvojica sasvim trijeznih kelnera. Jedan koči. Drugi toči. Ovaj upravlja. Onaj pušta muziku. Inovativno ugostiteljsko preduzeće nosi naziv «Bierbike». Osnovano prije četiri godine u Kelnu. Uspješno diljem Berlinske republike. Dobar produkt. Prodoran marketing. (Šalalala!!!) Savršeni konzumenti. Epohalno dostignuće ljudskog duha. Pivocikl realizira snove stare hiljadama godina. Kako biti pošteno pijan i mobilan? Vrlo lako. Gore ločeš. Dole okrećeš. Dvadesetak eura u džepu. Vozi Miško!

Pivocikl se kotrlja brzinom od deset kilometara na sat. Otprilike. Loko vožnja. Brzina, logično, zavisi od fizičke spremnosti pivopija. Kodeks ponašanja: Učesnici moraju biti trijezni pri startu. Kome je do mokrenja – ništa bez strpljenja. Konobar uslužuje ukupno deset litara piva po satu vožnje. Gosti su dužni ostati na sjedištima. Vrijeđanje prolaznika strogo zabranjeno. Nude se kulturni sadržaji različiti po prirodi i opsegu. Turistički obilazak grada, turneja za ljubitelje tradicionalne kuhinje, zatim «klasično putovanje kroz 2000 godina Kelna, od spomenika do spomenika, počevši od Rimljana, preko srednjeg vijeka, dolaska Francuza – pa sve do danas.» Zgodno zvuči. Ali šesnaest veseljaka ispod mog balkona ipak su prilično pijani. Kulturno osviješteni. Prosto pod gasom. Urlaju li urlaju. Koliko mi se čini, ne baš na latinskom ili francuskom jeziku.

Bierbike ima neprijatelje. Komunalne vlasti u Düsseldorfu pritišću kočnicu. Pivocikl u tamošnjem gradskom saobraćaju dozvoljen je samo uz specijalnu licencu. Dakle, vrlo rijetko. Predstavnici Bierbikea pozivaju se na pravo građana da koristi vozila na točkovima. Od tačke A do tačke B. Sud, međutim, smatra kako ovdje svrha nije pokret – već grupna zabava i opijanje. Od tačke A do tačke B. Suha kao barut, presuda iz Düsseldorf-a (Az: 16 K 6710/09) mogla bi imati konsekvencije za prostor cijele Njemačke. U Berlinu se građani jednako bune. Protiv alkohola i buke. Ukidanje pivocikla ugrožava preko stotinu radnih mjesta u oko četrdeset njemačkih gradova – žale se zaposleni iz krugova Bierbike-a. Viši sud u Münsteru pokazuje razumijevanje. Proširenje zabrane za sad je stopirano. Kako dalje, ostaje da se vidi.

Jedna stvar je jasna. Ništa nije opasnije od ideje. Firma Bierbike otvorila je filijale u inostranstvu. U Srbiji i Mađarskoj. Moto njemačkog pivocikla u Beogradu glasi: «Pokret, rekreacija, provod». Na kulturnoj ponudi još se brusi. Itekako. Potencijal tržišta u regiji jugoistočne Evrope dakako je velik. Pogotovo kad je alkohol u pitanju. Građani Bosne i Hercegovine vjerovatno bi bili sjajne mušterije. Pivo. Sport. Sightseeing. Zašto ne? Iako bi u Sarajevu možda bolje funkcionirao «rakicikl». Zbog brda. I boljeg sagorijevanja. Moto rakicikla: «Pokret, rekreacija, niz brdo». Uspjeh zagarantovan. Ulazak u EU pitanje dana. U skoroj članici Evropske unije, Republici Hrvatskoj, duž jadranske obale, prosto se nameće mogućnost «gemištcikla». Mobilna konoba na vodi. Lagana vožnja od plaže A do plaže B. U kombinaciji s ribarenjem i kupanjem. Moto gemištcikla: «Mokrenje, brale, kod nas nije problem.»

Američki psihijatar Dr. Samuel Dunkell objašnjava kako pozicija spavača odaje karakter. Osobe koje spavaju u (planetarno najčešće prakticiranom) embrionalnom položaju, dakle na boku, skvrčenih koljena, Dunkell opisuje kao razumne ljude, emocionalno uravnotožene subjekte, kreativne, emocionalno inteligentne, praktično nadarene individue. Prema istoj teoriji, leđni stil ukazuje na „kraljevski opuštene“ spavače, koji višak samopuzdanja često izražavaju kroz hrkanje, u kombinaciju s rojalno raširenima rukama i nogama, u svim pravcima horizontalnog imperija. Kategorija trbušnih spavača, s one strane jastuka, navodno, teži ka senzibilnom perfekcionizmu – iz čega često rezultira osebujna tvrdoglavost. Napokon, četvrta, bazična pozicija, spavanje na boku, ko klada, ispruženih nogu, Samuel Dunkell etiketira kao signum tipičnog šaljivdžije, znak zafrkatora sklonog šali.

Teorija postaje problematična, kada uzmemo u obzir da čovjek tokom noći prosječno 40 puta promijeni poziciju – kritiziraju njemačke kolege Dr. Christine Hamm i Dr. Jürgena Beiera iz Škole za spavanje (Schlafschule) pri Plućnoj klinici (Lungenklinik) u Kelnu. Budući da je spavač prevrtljivo biće, nemoguće je iz jedne pozicije izvlačiti generalne zaključke, negoduju ovdašnji istraživači. Njemačka medicina građanima tek savjetuje da što više vremena provode u embrionalnoj odnosno bočnoj poziciji, kako bi rasteretili kičmu. Prioritet se dodjeljuje ležanju na lijevom boku – jer samo tako stomačna kiselina nesmetano cirkulira. No, oprez. Bočno gnječenje ubrzava stvaranje bora na licu. Zbog čega bi se trebali okrenuti na leđa. Što ionako godi kostima. Ko hrče – bolje da se ipak prebaci na trbuh. Ali ne baš na dugo. Odoše zubi.

U ćorsokaku na madracu. Buncanje o pravilnoj poziciji spavača, horoskopsko gatanje glede ljudskog karaktera, nalikuju nemirnom snu. Prevrni, obrni, kako god okreneš, svako spava, puše i hrče onako kako je naviknuo i naučio. Na pogrešnom smo tragu. Potpuno. Možda nije toliko bitno kako spavamo već kako se budimo. Da li nas neko budi. Ili nešto. Ili sami dolazimo sebi. U nedovršenem projektu „Pasaži“ (Das Passagen-Werk) njemački pisac Walther Benjamin govori o društveno vrijednoj „tehnici buđenja“. Ona nam omogućuje da otvorenih očiju raskrinkamo sadašnjost kao produžetak prošlosti, ergo sna. Pitanje glasi, dakle, kakav san sanja nauka kada se bavi položajima tijela u snu? Kakav je karakter američkog spavača koji karakterizira čovječanstvo prema načinu kako je sinoć zaleglo u brlog?

Bolje nego da nas klasificira prema rasi, naciji i novčaniku, po tome da li smo ušli u Evropsku uniju ili ne, kazao bi optimistični cinik u tranziciji. Međutim. Riječ je o istom kolektivnom snu? Embrionalni, bočni, leđni i trbušni spavači jednako sanjaju razlike. Sasvim drugačije. A opet iste. Vidjećemo. Šanse za buđenje iz prošlosti ne stoje loše. Jutro će, možda, promijeniti sve. I ništa. Opcija otpora i slobode uvijek postoji. Jer jednu poziciju smo zaboravili. Balkonski spavač spava stojećke. Na nogama. Spreman na sve. U stavu mirno. S pogledom uprtim naprijed. Rukama spuštenim niza se. Čvrst ko klada. Navijen kao sat. Budan kao drveni konj u Troji sna. Rekao bi Jevrej Walther Benjamin. Da se nije ubio. Godine 1940. Negdje na granici između Španije i Francuske. U bijegu od hipnotiziranih beštija.

Kakva noćna mora.
Kakav san.
Takvo buđenje.

Hronika kijameta: Papa Silvester II kraj priče prognozira za 31.12.999. godine. Srednjovjekovni astronomi apokalipsu predskazuju za 1169. godinu – kada sve planete stoje u horoskopskom znaku vage. Martin Luther, njemački vjerski reformator, u više navrata priziva apokalipsu: prvi termin 1532., drugi 1538., treći 1541. Shabbetai Tzevi, samozvani jevrejski mesija, kasnije musliman, tipuje na 1665. Numerolozi pak preferiraju 1666. Mormoni 1891. Među američkim ekspertima vlada konsenzus, u narodu užas, 1910. godine kada Halleyev komet prolijeće pokraj Zemlje. Vidovita Sibila iz Praga: 1973. Jehovini svjedoci: 1975. Nostradamus: 1999. Poglavica Black Eagle: 2003. Radijski propovjednik Harold Camping: 21.5.2011. (pomjereno za oktobar). Kalendar Maja: 21.12.2012. godine.

Brojevi govore jasnim jezikom. Razmaci između kijameta sve su kraći. Zakuhava se. Smrtonosne bakterije na njemačkom povrću. Vatreni vulkani na Islandu. Trostruka nuklearna katastrofa u Japanu. Pile s tri noge u Petrov Gaju. Kornjače trče preko Anda. Riječni monstrum napada muške genitalije u Papua Novoj Gvineji. Otimačina, zulum, anarhija u internetu. Poskupio somun. Eto revolucije. Proljeće u sjevernoj Africi. Ljeto u južnoj Evropi. Jesen na niskoj grani. Rat u Afganistanu. Helikopter u Pakistanu. Čovjekoljupci na jednu, zločinci na drugu stranu. Osama, Karadžić, Mladić. Malo pravde, malo kiča, čiča miča gotova je priča. Bliži se sudnji dan. Kad shvatiš već je kraj. Nekoliko korisnih savjeta za uspješan doček sljedećeg kijameta:

1. Zaliti cvijeće na balkonu.

2. Kućne ljubimce pokloniti ateistima

3. Udare li meteoriti – baciti roštilj

4. Zombije gađati saksijama

5. Fašiste istim oružjem: Hasta la balconia siempre!

6. Otvori li se zemlja – zatvoriti oči.

7. Ako iz vedra neba navali familija – uzvratiti tvrdim kaučom na razvlačenje. Svakog gosta dva dana dosta!

8. Protiv prošlosti pomaže nježnost.

9. Otvore li opet logore – poljubiti ženu.

10. Pratiti zadnje vijesti