Potpuno ga podržavam. Bernd Wurm izumio je mašinu za detekciju glupih tekstova. Čovjeku dojadilo. Pokrenuo stranicu „BlaBlaMetar“. Dosta brbljanja. Na svim kanalima. Po internetu. U novinama. Ako neko još čita novine. U prozorčić uneseš sumnjiv odlomak (do 15000 znakova), klikneš na „Text testen“. Dole izađe rezultat. BlaBlaMetar strogo ocjenjuje štiva pisana u nominalnom stilu. Manjak glagola ukazuje na višak lupetanja. „Faktor bullshit“ time automatski raste. Detektor šuplju priču, pored toga, prepoznaje po čestoj upotrebi balona kao što su „optimalno“ ili „efikasno“. Izvolite novinari, profesori i političari. Bujrum stručnjaci, advokati, savjetnici. Komunikolog Bernd Wurm testirao je Bibliju i program njemačkih liberala FDP. Rezultat: ubjedljiv poraz liberala. Autor ovih redova nije mogao odoliti da u mašinu ne učita Dejtonski mirovni sporazum. Rezultat: „Vaš tekst sadrži indikacije bullshita, ali je još uvijek prihvatljiv“.

Kosmos i glupost mjere beskonačno, kaže Albert Einstein. Markus Metz i Georg Seeßeln pokušavaju provaliti sistem. Kosmičke gluposti. Autori knjige „Mašine gluposti – Fabrikacija stupidnosti“ (Blödmaschinen – Fabrikation der Stupidität) na 800 stranica skiciraju modele tupavosti. U ozračju financijske krize iz 2008. godine, kao i u kontekstu aktualnog dužničkog kolapsa, svjedoci smo fenomena koga dvojica autora zovu „ecotainment“. Kapitalistička mješavina ekonomije i zabave. Primjer: u jednodimenzionalnom modusu ecotainment-a, prije njemačkog dnevnika u 20:00 sati („Tagesschau“) svakodnevno pratimo krimić sa berze u Frankfurtu. Izvještaj uzbuđenog reportera s mikrofonom u ruci. Iza njega ko, na dlanu, velika tabla Dax-a. Na njoj linija života. Tu se kao vidi kako nam je danas. Krene li crta na gore, dobro smo. Padne li ćiza na dole, nikako na valja. Metaforama naoružani reporter sudbinu objašnjava rečenicama tipa: „Tržište reagira nervozno.“

Slučaj za BlaBlaMetar. Kako tržište može biti nervozno? Nije od krvi i mesa. Mogu li financije grickati nokte? Tresti se, isprepadano, nesigurno? Joseph Vogl nudi odgovor. U knjizi „Utvara kapitala“ (Das Gespenst des Kapitals) berlinski profesor germanistike istražuje korijene kreditnih sistema. Vogl, u 18. stoljeću, u Engleskoj, otkriva alegoriju javnog kredita, u obliku nervozne žene, histerične djevice, koja varljivo reagira na vijesti iz svijeta. Danas cvjeta. Sutra pada u nesvijest. Joseph Vogl dolazi do zanimljivog rezultata, sugerirajući da je „faktor bullshitt“ u teoriji financija oduvijek bio velik kao kuća, na kredit. Alegorija nervozne djeve slika je našeg neznanja, tvrdi Joseph Vogl, izvorna scena klanjanja „nevinom“ tržištu. Na političarima je da smire koku. Da ju nakljukaju plasebo tabletama za živce. Obećaju budućnost. Ženici je danas dobro samo kad misli da će joj sutra biti dobro.

Pseudonaučna logika financija. Dušu dala za BlaBlaMetar. Praktičnu primjenu šuplje priče posmatramo svaki dan. Jezički fantomi financijske krize gdje god da pogledamo. Niko ništa ne konta. Dočekali smo da nam čak i žuta štampa objašnjava pad akcija na berzi, i to na prvoj strani, odmah pokraj gole žene, te vječno sisate alegorije medijske gluposti. Da. Preko noći postadosmo stručnjaci za berzu. Fatima, majke ti, kako nam danas stoje kukuruz, adidas i Apple? Bla. Bla. Bla. Taoci smo ecotainment-a. Jer financijska kriza je seksi. Kao što je strah seksi. Međutim. Iza brbljanja još uvijek divlja ono što se zove biznis. Kad oluja utihne, opet će, kao nakon chrash-a 2008. godine, na svijetu biti više milionera. I više siromašnih. Šta smo naučili? Ništa. Što bi rekli u Frankfurtu: Ujeo vuk magarca.

U gradiću Rüthen, u njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija, učenici odjeljenja 8a rehabilitirali su vještice. Pošto su na času istorije saznali da je tokom 16. i 17. stoljeća ukupno 169 sugrađana završilo na lomači – školarci su krenuli u akciju. Djeca su od gradskih vlasti zatražila da pogubljene žene konačno, makar simbolično, post mortem, oslobode od krivice, budući da onomad izrečene presude oficijelno, pravno gledano, još uvijek važe: «Rehabilitirajte nevine žrtve, zovite zločin zločinom.» Gradsko vijeće poslušalo je učenike. Bila je sjednica. Držala se minuta šutnje. «Mladi ljudi su, diskutirajući na nastavi, razvili osjećaj za nepravdu, prepoznavši usput kako je kleveta isto tako dio njihove svakodnevice», objašnjava Marion Wollschläger, odgovorna nastavnica istorije u školi Friedrich Spee.

Sudski protokoli procesa protiv vještica nalaze su u lokalnom arhivu. Učenicima nije bilo teško doći do informacija. Na početku hajke stoji kleveta. Gradsko vijeće zatim izdaje nalog za hapšenje. Potom sudac naređuje mučenje. Ono traje sve dok optužena osoba ne potvrdi pakt s đavolom. Obnažena, ošišana, bačena na lomaču. Dokumentiran je slučaj bogate udovice optužene za smrt komšijine krave – koju je navodno začarala i otrovala isto onako kao što je prethodno bila muža začarala i otrovala. Za jedna drugu udovicu, također zapaljenu na vatri klevete, kažu da je tamanila konje. Noću. U obliku vukodlaka. Nakon torture u gradskoj tamnici konjoubici nije preostalo ništa drugo nego da prizna krivicu. Zbog toga je, ovaj put, uslijedilo pomilovanje. Optuženica je dobila dozvolu da joj se odbije glava. Prije nego što je strpaju na lomaču.

Njemački lov na vještice, generalno, dakle površno, predstavlja produžetak katoličke inkvizicije. Međutim, novija istraživanja ukazuju na okolnost da iza smrtnih presuda vrlo često, kao što je to slučaj u Rüthenu, stoje gradske, svjetovne vlasti. Vrijeme masovnih egzekucija (1570. – 1630.) pripada klimatskom razdoblju «malog ledenog doba», mukotrpnom periodu kada su na prostoru Njemačke vladale teške zime, vlažna ljeta, lože žetve, skupo brašno, zarazne bolesti, velike epidemije. Istoričar Ralf-Peter Fuchs u hajci na vještice tako prepoznaje pagansku potragu za krivcem, pridonošenje žrtve, proklinjanje drugih iz straha od proteklih klimatskih promjena. U Evropi na taj način ubijeno je oko 50 000 osoba. Osamdeset posto pogubljenih bile su žene, ostatak, sumnjivi muškarci i posebna djeca.

Posebna djeca iz odjeljenja 8a u Rüthenu pokrenula su mali val rehabilitacija u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija. Uskoro, vjerovatno, slijede gradovi Düsseldorf i Aachen. Školarcima, pri obračunu s prošlošću, u oči upada demoniziranje drugih i drugačijih u sadašnjosti. Svakako da vrijedi razmisliti ko su danas vještice? Kako se danas postaje vještica? Potrefilo se i da su klimatski uslovi slični kao onda. Izgleda. Nema se. Brašno opet globalno poskupljuje. Dižu se ustanci. Vode se ratovi. Padaju države. Krepavaju konji. I obratno. Veliki američki predsjednik, poput kakvog vudu poglavice, šiframa i ciframa, pokušava smiriti duhove tržišta. I Evropa bi da ukroti tu čudnu pojavu još uvijek zvanu kapitalizam, koju birači prihvataju kao svemoćnu vremensku nepogodu. Dok mediji digitalno klevetaju. Ljudi počinju da mrze. Biće gusto. Kada je nešto uopće bilo rijetko? Odgovor je 8a.

Andreas Behring Breivik postigao je što je želio. Pišemo o njemu. Izašla mu je slika. Znamo kako izgleda. Čuli smo za manifest od 1500 strana. Pročitali ga novinari. Prepričavaju po novinama. Ružan mit širi krake. Eno monstruma na youtub-u. Postavio film, dvanaest minuta desnog ekstremizma. Bavio se ekološkom poljuprivredom. Svađao s ocem. Slušao hip-hop i elektronsku muziku. Igrao fudbal i odbojku na plaži. Čitao Hobbesa, Lockea, Kanta i Kafku. Koristi parfem Chanel Platinum. Mrzi muslimane i multikulturaliste. Poštuje Bismarkca i Churchilla. Obožava Putina. Drži do principa. Misli da je krstaški ratnik. Branitelj Evrope. Zašto mu se knjiga zove «2083. Evropska deklaracija nezavisnosti»? Zato što je izračunao da će do tad stari kontinent biti slobodan. Muslimani i marksisti deportovani. Andreas Behring Breivik, kaže, učinio je prvi korak. Borba je počela.

Medijski pristup zločinu u Norveškoj slijep je na jedno oko. Televizije, novine i internet-portali ponavljaju grešku iz prošlosti. Andreas Behring Breivik postupio je po detaljno razrađenom planu, prema kojem masovni mediji služe kao bina za širenje poruke – bez koje poduhvat ne bi imao smisla. Naravno, mediji nisu uzrok zločina. Ali bez njih on ne bi bio počinjen. Poput ubica sličnog profila, Norvežanin za sobom ostavlja multimedijalne dokumente, jer želi biti zapažen. Kao dvojica momaka iz američkog gradića Littleton, koji su se 1999. godine ispred kamere pitali da li će Quentin Tarantino ili Steven Spielberg snimiti film o njima, prije nego što su upucali trinaest školaraca, plavokosi Behring sada se vjerovatno pita – kako, kome i čemu će njegov čin u budućnosti biti podloga. Nažalost, u većini izvještaja novinari ne prepoznaju da su dio ubilačke fantazije.

Detaljima iz života «monstruma» ne bi se trebali toliko baviti koliko profilom društva u kojem je ubica pritisnuo okidač. Atentatora tako pronalazimo u magnetnom polju anti-islamske desno konzervativne političke scene, čiji uspon, između ostalog, posmatramo u Norveškoj, Nizozemskoj, Finskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Šifra straha svugdje je ista: «Mi moramo konačno nešto učiniti protiv njih.» Andreas Behring Breivik je uradio svoje. Zanimljivo kako reagiruju sličnomišljenici. Elektronskih 1500 stranica pamfleta uoči napada dobile su desno-populističke organizacije u Njemačkoj. Među njima navodno i Pro-Köln, anti-islamski pokret protiv izgradnje džamije u gradu, inicijativa koju Behring u svom manifestu poimenice podržava. Predstavnica kelnske desnice, advokatica Judith Wolters, ograđuje se od terora argumentima policije i mainstream medija: Andreas Behring Breivik je poremećeni pojedinac, ekstremista, atentator niotkuda.

Ko kaže niotkuda, ne mora razmišljati otkuda. Uvijek najlakše objašnjenje. Ima još jedno: Glasnogovornik savezne frakcije CDU/CSU Hans-Peter Uhl za radio Deutschlandfunk najozbiljnije izjavljuje da je teroristički čin u Norveškoj «rođen na internetu». Oštra analiza. Genijalni konzervativac elegantno nadovezuje da bi zbog toga u budućnosti trebali bolje kontrolirati mrežu. Tako se rješavaju problemi. Izjava Hans-Peter Uhla izazvala je na twitteru lavinu komentara i ideja – šta je sve internetu još rođeno: «vremenska prognoza, stid, tvoja mama, istina i Chuck Norris».

Prije nego što pažnju posvetimo važnim temama (McDonald\’s) cvjetofilima gratis serviramo nekoliko praktičnih savjeta za navodnjavanje saksija u opravdanom odsustvu, tokom godišnjeg odmora: Svakako, još uvijek najelegantnije rješenje jeste zadužiti komšiju. U slučaju da niste u dobrim odnosima, preporučujemo da pokušate angažirati komšijinu djecu. Fer nadnica za mališane u skladu s globalno važećim «Bic-Mac-Indexom» iznosi dva komada. Jedan unaprijed, drugi nakon provratka s odmora i kontrole urađenog. S druge strane, ako ste zaista otvoreni za investicije, naravno da postoji mogućnost nabavke specijalnih uređaja za zalijevanje balkonskog cvijeća. Na tržištu su aparati s rezervoarom, pumpicom, crijevom, i, naravno, tajmerom koji diktira trajanje automatiziranog prskanja. Uspjeh zagarantiran.

Štedišama, koji vode računa o novcu i koji se ujedno nalaze u svađi s komšijom, na raspolaganju stoji lepeza balkonskih trikova: Unesite cvijeće u kupatilo, napunite kadu, bućnite ga unutra. Ispostavi li se da je kada premala, položite dječiji gumeni bazen u dnevni boravak, on Vam na odmoru, nadamo se, ionako neće trebati. Ukoliko Vas je strah od eventualnog prokišnjavanja kroz plafon komšijama, biljke možete zbrinuti na drugačiji način. Ostavite saksije na balkonu, napunite više plastičnih flaša vodom, probušite iglom rupice u čep, okrenite boce naglavačke, zabijte ih u zemlju. Ili pak: cvijeće spustiti na pod, poviše njega, na gelender, učvrstiti lavor, u isti potopiti špagu čiji drugi kraj zaranja u saksiju. Čas posla. Osobama nenadarenim za ručni rad predlažemo da se pomire s komšijama.

U nastavku ozbiljno: Šeprtljavim balkoncima, šparmajstorima, koji se ne kane pomiriti s komšijama, predlažemo da ne idu na put, već da ostanu tamo gdje su. U ljetnom carstvu zvanom Balkonija. Uz šareno cvijeće. Šta nam fali? Na stolici na rasklapanje. Odmor kod kuće ima svoju draž. Indivudalan turistički aranžman. Udoban smještaj. Čarobni zalasci sunca. Divan pogled na McDonald\’s, na Trgu Rudolfa u centru Kelna. Iz američke fast food filijale izlaze sretni ljudi žvačući hamburgere. Dok iznad njih blješti zlatno slovo M, logo, inicijal mita o braći Maurice i Richard McDonald koji su 1948. godine u San Bernardinu otvorili prvi „Drive in Hamburger-Bar“, čiji je potencijal prepoznao Ray Kroc, trgovac miksera za milkshake, koji je potom kupio licencu, inagurirao prvi „McDonald’s Restaurant“ i izgradio imperij, Tokio, Sidnej, Amsterdam…

Prva filijala McDonald’s-a u Njemačkoj počinje raditi prije 40 godina, u Minhenu, u Ulici Martina Luthera. Jubilej se slavi ove godine u decembru. Bilo bi lijepo kad bi fešti prisustvovala kancelarka Angela Merkel, u društvu presjednika Christiana Wulffa, skupa s predstavnicima opozicije. Gdje je McDonalds tu je prosperitet. Kina, Panama, Rusija, Izrael, Kolumbija, Indonezija, Maroko, Južna Afrika, Djevičanski otoci, ovih dana, konačno i Bosna i Hercegovina, uskoro i Zimbabve. Tamo neki skeptici iz Greenpeace govore kako Mcdonald\’s, ogromna potrošnja mesa, masovni uzgoj životinja, šteti planeti, uništava šume, povećava količinu ugljičnog dioksida u atmosferi. Tamo neki skeptici iz njemačkog Foodwatch-a kažu da McDonald\’s svoju stoku tovi genetski manipuliranom hranom. Ko god je oprobao Bic Mac zna da to nije istina. McDonald\’s je kult bez konkurencije. Osim jedne. Tržišna opasnost prijeti samo od jednog samoposlužnog restorana. Ime mu je McBalkon’s.

U Rimskom Carstvu su papagaji koštali su više od robova. Inteligentne ptice i danas su na visokoj cijeni. Istraživači tržišta papagajima u Njemačkoj predviđaju ružičastu budućnost. Potražnja raste, proporcionalno demografskim promjenama, seniori u njima vide lako pripitomljivo društvo. Potencijal nije isrpljen. U kriznim vremenima kupovina papagaja predstavlja sigurnu investiciju. Čovječanstvo bi, vjerovatno, još više profitiralo kada bi papige uzeli za ravnopravne partnere. Od pametnih ptica dalo bi se mnogo toga naučiti. To je dokazala ženka Dalgi u Južnoj Koreji, kada je, spekulirajući na berzi, imala bolji kljun za vrednosne papire od desetorice konkurenata, brokera, pravih profesionalaca. To potcrtava, također, stalni posjetilac Zapadnog Balkona, divlji papagaj, mudro biće, zelena mu glava – Papagaj de Cologne!

– Ave papagaj.

– Ave imperator.

– Govoriš latinski?

– Habemus Papam.

– Papin dolazak u Njemačku košta 25 miliona eura – skupa investicija?

– Jeftinija od Evrovizije.

– Bogati investitori, zapadne države, i hedž fondovi navalili na plodnu zemlju. Prošle godine od takozvanih siromašnih država kupljeno 65 miliona hektara diljem planete. Moralna investicija?

– Agroimperijalizam.

– Humanitarne organizacije, Mireor, FIAN, FPRI i brojne druge, aktualni trend zovu «land grabbing». Otimanje zemljišta. Pohlepa ili potreba?

– Sigurna investicija. Logika moći. Hrane sve manje. Krajem stoljeća 10 miliardi ljudi.

– Kuku nama.

– Ave imperator.

– Papagaju, molim te. Nisam imperator. Zovi me Balkonac.

– Sigurna investicija.

– Hvala.

– Jeftinija od Evrovizije.

– Pitanjce za kraj: Jesi li čuo da su Adolfu Hitleru u rodnom gradu Braunau oduzeli status počasnog građanina – požuriše Austrijanci?

– Morituri te salutant.