Maj. Proljeće tjera modu. Adolf Hitler nosi majicu kratkih rukava. Na grudima slogan: EASTSIDE, WESTSIDE, GENOCIDE. Originalno? Šta reći o Führeru obučenom u bijeli T-Shirt sa crnim motom: „YOU MAKE ME FEEL LIKE DANZIG? Crteži i animacije Adolfa Hitlera u krpicama berlinskog hipstera ovih dana virulentno cirkuliraju mrežom. Američki pokretači platforme Hipsterhitler sebe smatraju satiričarima. Majice koje po internetu propagira masovni ubica posjetioci popularne stranice mogu naručiti poštom. Dobar biznis. Loš ukus? Kako onda ocijeniti turski televizijski spot u kojem Adolf Hitler pravi reklamu za muški šampon. Diktator koristi sedamnaest sekundi ekonomske propagande i savršeno vlada turskim jezikom: „Zašto kupuješ ženski šampon, ako ne nosiš suknju? Na tržištu je stopostotni muški šampon: Biomen!“

Hitler je jedna od najvećih globalnih zvijezda sadašnjice – tvrdi njemački publicista Daniel Erk. Njegov kritički blog (Hitlerblog) prati internacionalnu popularizaciju čovječuljka s brčićem. Trend je očigledno napustio ekstremne političke krugove nastanivši se u masovnoj kulturi. Pored sumnjivo naivnih reklama za azijsku supu, rumunjski radio i fitness centar u Dubaju (slika Auschwitza, tekst: „Kiss your calories goodbye“), Erk ukazuje na brojne druge citate, fraze, parafraze, koje, kako on kaže, banaliziraju zlo iz prošlosti. Bloger pomno obzervira mainstream kulturu u kojoj umjetnici, pisci, slikari i DJ-evi koketiraju likom Hitlera, na meti su, osim toga, komentatori koji svakog drugog diktatora porede s Adolfom, jednako koliko i digitalna erupcija fotografija na kojima bebe, mačke i garaže nose brk kao on.

Na osnovu (nagrađenog) bloga Daniel Erk sročio je knjigu „Nikad više Hitlera“ („So viel Hitler war selten“, 2012.) Knjiga se uspješno prodaje. U tome leži ironija. Koliko god Erk pokušava demaskirati Hitlera kao seksi brend odnosno marketinški trik, toliko mu Adolf pomaže pri prodaji sopstvenog produkta. Naravno, u istoj klopci nalazi se i priloženi tekst. Jer se također kači na kosmičku popularnost zločinca, na medijsku inflaciju zla. Kako izaći iz klopke? Teško. Prije dvadesetak godina, internet aktivista Mike Godwin formulirao je zakon (Godwin’s Law) prema kojem svaka diskusija prije ili kasnije završava spominjanjem Hitlera. Verbalno prizivanje nacista – pečat svakom šupljiranju. Shodno tome upravo ovdje bi morao biti kapak Erkovoj i mojoj priči o hitlerizaciji mainstreama. Volio bih da nije. Zato što refleksija otvara vrata prevenciji.

Varam se. Vjerovatno se varamo. Pacovim putem traume čovječuljak s brčićem svijetu se uvukao pod kožu. Ne možeš ga istjerati i džaba. Ako Quentin Tarantino u zadnjem filmu (Inglourious Basterds, 2009.) nije uspio ubiti Adolfa Hitlera, kako onda da mu mi stanemo u kraj? Šejtan ružne prošlosti fascinira, hipnotizira mase. Koliko u obliku blesavih parodija na Youtube-u, toliko u vidu reproduktivnih političkih resentimana, u kojima, evo ovih dana, gnjevni Grci njemačku kancelarku Angelu Merkel stavljaju rame uz rame s diktatorom Trećeg Reicha. Olimpijada Hitlerova parada STOP. Sjećanje iz djetinstva: Najbolji drug i ja na času istorije u osmom razredu u Prijedoru, iz dosade, svakom bitnom liku u udžbeniku, bilo muškom, bilo ženskom, tehničkom olovkom pod nos ucrtavamo crn brk, čudeći se kako svi, ama baš svi, odmah liče na njega.

Pred rat smo bili djeca. Padala je kiša. Pa je granulo sunce. Od nekog smo čuli da su u grad stigli Talijani. Dotad Talijana u životu nisam vidio. Neću ga niti onda vidjeti. Prvog 3D Talijana upoznaću nekoliko ljeta kasnije u Njemačkoj, na košarkaškom treningu, u predgrađu Kelna. Giulio. Metar i žilet. Dobar šut. Bon, Frankfurt, Štutgart. Na ramenu Zenica. U svakom gradu jedna švalerka. Od nekog smo čuli da su došli kupovati puževe. Jedu ih, kažu, ko ćevape. U Rimu. Zgrabili smo priliku. Krenuli u akciju. Koliko skupimo skupimo. Prodaćemo ih Talijanima. Koliko daju daju. Dan je bio topao i vlažan. Ubrali smo motke. Znali smo gdje se skupljaju.

Plemenitost puževa mi je tada bila strana. Danas sasvim drugačije razmišljam. Da li je kasno za kajanje? Budućnost pripada pužarstvu. Na Univerzitetu Clarkson (New York) objavljeno je naučno evanđelje, desila se prekretnica, breaking news glasi: Puževi proizvode električnu struju. Mekuščeva anatomija, milosrdno srce, šećer u krvi i šupljina tijela nude idealan prostor za uštekavanje katode i anode. Princip jednostavan. Ubušiš dvije rupice u kućicu, spustiš elektrode u krvotok. Toliko o tome. Puž u džep. Put pod noge. Suprotno standardnim (metalnim) baterijama, katalizaciji sagorijevanja (šećer i kisik) nužan je dotok prirodnih enzima. Tehnički detalj.

Praktična implikacija: Puževi kao baterije za smart phone, laptop ili tablet kompjuter. Pitanje je dana kad će se na tržištu pojaviti prvi iPuž, Samsung Golać Galaxy i Smeđi Toshiba Hrapavac. Još bolje: svako sa sobom nosi svog ličnog puža ekološki ga startajući samo tamo gdje zatreba («Pužu mužu, pusti roge van!»). Evgeni Katz s Univerziteta Clarkson ponosno javlja da životni vijek elektronskog mekušca, bez većih investicija u sledovanje i remont, iznosi više mjeseci. Kao gorivo preporučuje se mrkva. Bude li se tehnika razvijala u tom pravcu, a izgleda da hoće, globalna svakodnevica na pužni pogon postaje vrlo izvjesna. Svi ćemo jednog dana biti ovisni o njima.

Čovječanstvo će u budućnosti uzgajati goleme puževe. Uslijed povećanja potrošnje životinja će rasti, biti sve veća. Živjećemo u njihovim, ne oni u našim kućama. A onda. Jednog vlažnog, toplog ljeta kad nam najviše bude potreban, puž će kanselovati proizvodnju. Ugasit će se svjetlo, neće raditi klima, kompjuter, veš mašina, frižider niti šporet. Pad sistema. Prestravljeni subjekt čamiće u mraku, na balkonu, preklinjajući sluzavog boga struje: Pužu mužu, pusti roge van. Pužu mužu, pusti roge van. Zašto mi to činiš? Titanski izvor energije će te tada ticalima taknuti ravno u dušu – i prekinuti stogodišnji zavjet šutnje. Puževa rečenica pokrenuće lavinu potisnutog: «Sjećaš li se šta si mi radio u Prijedoru?»

O Papagaju de Cologne skoro sve znamo – pobjegao iz kaveza, osnovao koloniju u Kelnu, piše pjesme, radi kao novinar, trenira tai boks, voli žene, posjećuje teatar, obožava opere («Arijom ispod tuša kontra komšijine metle»). Redovni posjetilac Zapadnog Balkona, markantno svjetsko pero, sjajan esejista, zapažen, između ostalog, po tekstovima koje simultano objavljuje u Njemačkoj, Španiji, Italiji i Kini. («Šta je nama Günther Grass?“) Produhovljen, pomalo sujetan intelektualac (botoks, joga, pilates), ptica okrenuta naprijed (Web 3.0). U bestseller autobiografiji («Jedan kljun, jedan glas», 2012.) Papagaj de Cologne otkriva kako je prije 100 godina preživio Titanik. Zašto je papiga toliko dugo šutila? U istom štivu autor po prvi put priznaje aferu s Marilyn Monroe. O ljubavi i ostalim ljudskim havarijama iz ptičije perspektive do sada se malo pisalo. Ekskluzivni intervju sa svjedokom vremena.

– SOS !!!
– Herr Papagaj, zovete upomoć?
– SOS !!!
– Tu sam.
– SOS !!!
– Aha. «Save Our Souls» poslije Titanika standard.
– Save our Souuuuuullsss !!!
– Da. Jak znak. Mislite da tako otvorimo intervju?
– Jok.
– Nego?
– Mogu li na WC?
– Izvolite u saksiju.
– Hvala.
– Velika ili mala nužda?
– Okrenite se.
– Okrenuo sam se
– Velika
– Onda ne u peršun. Zaboga, preskočite u rododendron ako ikako…
– Take it easy. Okrenite se na drugu stranu
– Okrenuo sam se.
– Papagaju, nećemo valjda ovako raditi intervju.
– Zamislite da je telefonski.
– Hm. Idemo redom. Kako ste preživjeli Titanik?
– Predevero.
– Raspad Jugoslavije?
– I to.
– Potonuće FC Kölna?
– Imate komadić toalet papira, može i salveta.
– Zadužena Grčka nudi državne činovnike u najam: Jedan policajac 30 eura po satu. Jedan policajac plus jedan pas 50. Policajac, pas plus automobil 90. Gumeni čamac ide za 200 eura. Čime izbjeći pad ravno do dna?
– Helikopterom za 1500 eura.
– U autobiografiji «Jedan kljun, jedan glas» kažete da seks škodi zdravlju. Zašto?
– Vidite šta se desilo čovjeku u Minhenu: Muškarac usred noći s balkona zvao SOS, jer nije mogao. Nakon više puta uzastopce.
– Imate slično iskustvo?
– Mirno more. Mlad mjesec. Da je bilo valova, posada bi santu ranije vidjela.
– Ljubav ili Titanik?
– FC Köln
– Ne kontam.
– Budućnost ima srce olupine, prošlost dubinu okeana.
– Citat?
– Razlivena tinta. Zadnja kap.
– Stani, stop. Kuda ideš papagaju?
– This is the end, my only friend.

Vrhuška Zapadnog Balkona podržava inicijativu Kraljevine Butan. Ujedinjenim nacijama potrebna je promjena prioriteta. Hitno. Minijaturna budistička monarhija ima pravo: bruto domaći proizvod (BDP) prevaziđen je koncept. Globalno. Podsjetimo se, kvalitet života u Butanu vlastodršci opisuju pomoću indeksa bruto nacionalne sreće (BNS). Jednom godišnje, valjda, Himelajima zađe državna komisija i vrši anketu. Ustavom legaliziran pristup. Pametno. Progresivno. Bez novih, modernijih, prezicnijih mjerila blagostanja svijet uskoro neće znati na čemu je, jednako smatraju Ban Ki-Moon, Princ Charles, Nicolas Sarkozy i dvojica nobelovaca svako im zaboravi ime. Da nije sve u novcu na Zapadnom Balkonu davno je izglasan zakon. Cvjetanje standarda gospodar saksija mjeri na osnovu modela bruto balkonske sreće (BBS).

Paralele s Butanom vide se iz aviona. Tamo jedan kralj, ovdje jedan kralj. Tamo nema semafora, ovdje nema semafora. Tamo pušenje u javnosti zabranjeno, ovdje kad bi mogao nema ko da puši. Velika je sreća malih naroda. Kad shvate da su mali. Butan, kažu, ima tako senzacionalno nisku stopu kriminala da su cijeloj državi potpuno dovoljna četiri njemačka psa da paze na red i mir. Epi, Joker, Henry i Queen. Policijski ovčari. Donacija iz Berlina. Da li bi kraljevina bila sretna kada ne bi primala humanitarnu pomoć? Pitanje za milion eura. Da li je Butan tako sretan zato što su njegovi stanovnici od malih nogu naučeni da poštuju budistička načela? Moguće. Zašto su onda građani hiljadama kilometara udaljenog Zapadnog Balkona jednako happy? Vjerovatni zato što je kralj sa četvrtog sprata natjerao mrave da uče sanskrit. Dok marširaju gelenderom. Dok su mali. Da im se primi.

Odlomak ozbiljno: Na inicijativu Butana, u New Yorku, ovih dana održava se konferencija Ujedinjenih nacija na kojoj 600 učesnika raspravlja alternativu ekonomskom indeksu bruto domaćeg proizoda. Traže se novi pokazatelji standarda. Predstavnik Butana Jigmi Thinley naglašava: «Svijet je spoznao i prihvatio istinu da su nam potrebne humane vizije sasvim suprotne beskonačnom profitu.» Mudar stav. Melem s Himelaja. Na globalne rane beskonačne financijske krize. Filozofski folklor iznesen na velikoj bini UN-a, sličan je onom od prije nekoliko decenija kada je zabrinuti kralj već tada hronično siromašnog Butana (BDP, zdravlje, obrazovanje etc.) uveo propagandno spiritualni paramater «bruto nacionalne sreće», svakako, prevashodno s ciljem da materijalno hendikepirane podanike zadrži na okupu. Drugim riječima, sebe i svoje pleme na vlasti. Mudar stav.

Da li je mudro vjerovati da u spiritualnom Butanu, kraljevini bez semafora, plava krv ne sjedi u klimatiziranim limuzinama, da ne uživa u materijalnim privilegijama. Svakako da nije. Narodu je dato da slijedi više ciljeve. Državni budizam – opijum za mase. Prvo meditacija, pa onda riža. Ustvari, otkud znamo kako narod stvarno živi na Himelajima? Da li je neko od nas bio tamo? Nije. Možda su ljudi na krovu svijeta zaista sretni. Poput nas i vas, sljedbenika sitnog spokoja, ovdje, na četvrtom spratu u Kelnu, gdje vlada beskonačna tolerancija među insektima, ravnopravnost i nenasilje između paradajza i peršuna, bube i baje, leptira i mrava. Predlažem Ujedinjenim nacijama da se uvede indeks bruto balkonske sreće pomoću jednostavne matrice, globalno naslijeđene od rahmetli dida Edhema, budističkog pčelara i mlinara iz Sanskog Mosta – Krajišnika koji je svoj životni standard precizno opisivao riječima «Biće njekako».

Dobrotvorno njemačko udruženje hakera Chaos Computer Club (CCC) proslavilo se napadom na desnoekstremni flert-portal objavivši najčešće korištene lozinke među neonacistima. Ispostavilo se da su rasisti loši kriptografi. Većinom korištene lozinke njemačkih radikala glase: 123456, siegheil, skinhead i deutsch. Ideološko zatucani subjekti očekivano pate od manjka mašte. Dvije godine kasnije korisne sugestije neonacistima glede sigurnosti na internetu pristižu od internacionalnog časopisa «New Scientist». Digitalna avangarda sugerira kako bi se globalna online identifikacija uskoro mogla vršiti putem ličnog EKG-a. Budući da ljudsko srce odlikuje individualni puls, nezamjeniv ritam, signatura jedinstvena otkucaja predstavlja savršen password.

Online identifikacija junačkim srcem obradovala bi ne samo neonaciste već i brojne druge radikalne patriote širom svijeta. Sjediš za kompjuterom, ljuštiš sudžukicu, poželiš kupiti kartu za Evropsko fudbalsko prevenstvo na Ebay-u, plus baseball palicu, recimo, na Amazonu, bujrum navijače. Namjeravaš provjeriti svježu nacionalnu ili religijsku propagandu na Youtube-u, ulogovati se sekundu u Facebook, zacvrkutati tekst himne na Twitteru, nema problema momčino. Stisneš kabl uz grudi, uštekaš senzor u lokalni kompjuter, pošalješ individualni puls na server u Švicarsku – i izvolite lijepo. Mukotrpno pamćenje passworda, tupo obnavljanje stare, blesavo izmišljanje nove lozinke postaje suvišno. Kad je digitalnom identitetu dovoljno analogno srce.

Dani slovno-brojčanih internet kodova su odbrojani. Kapacitet istrošen. Došlo je vrijeme za nešto novo. Otvaranje online vrata sopstvenim srcem (EKG), otključavanje mejlova licem (face-unlock), ulazak u cyber prostor otiskom prstiju (finger–scan) prije ili kasnije stupa na snagu. Stručnjaci drže da je biometrijska identifikacija mnogo sigurnija od tipkanja na tastaturi. Jer pored nesretnih naonacista, gle čuda, i tzv. normalni surferi koriste naglašeno predvidive kombinacije: «123456, iloveyou, superman, password, sexsex, 654321». Zlim hakerima lak plijen. Posljedice kobne. Digitalna sabotaža prijeti. Špijunima, diplomatiji i bankarima. Penzionerima, novinarstvu i pekarima. Šuobiznisu (S. Johansson), privredi (Sony) i diktatorima (B. al-Assad).

Naoružane bande ispaljuju bitove i bajtove umjesto bombi. Prvi je svjetski cyber rat. Militantne trojanske konjice ostavljaju pustoš, kuga hara internetom. Stotine hiljada malicioznih programa svakodnevno kruže mrežom. Rusija, Kina, Brazil, CIA, NATO, Iran, Indija i Pakistan pucaju iz svih oružja. Zar bitke i pokolji ne bi bili pošteniji kada bi hrabra srca patriotskih ratnika kablom bila uštekana ravno u kompjutere? Kad te ubiju samo te nešto malo iznutra štrecne. Glava klone. Nešto kasnije se upali screen-saver. Sam od sebe. Digitalna identifikacija balkanskih nacionalista putem njima jedinstvenog analognog pulsa? Sigurno. Neka domaćim junacima neprobojno srce bude vječna lozinka. Izvolite veliki Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Jedan na jedan. Real-time. Kad se gine, nek se gine. Ali ako ikako može bez mene.