Proljeće. Priroda. Hormoni. Šišmiš naglavačke, zvečarke grupno, puževi satima pa nikako, lav trideset puta dnevno. U zoološkom vrtu slon zajahao nosoroga. Patak patku u letu, glista glistu u saksiji. Galebovi su gay, pa šta? Sado-mazo armija gradskih mrava ćutke prolazi balkonskim gelenderom – jedna je kraljica, muških na hiljade. Crvrčci u 69. Žabe u višestrukom sendviču. Oblak napaljenih mušica spušta se na voće. Šatro šljiva da uberu. Achtung, fertig, los! Dvospolna školjka tjera mjeseca. Meduza meduzana, jegulja jeguljana. Na Zapadnom Balkonu u Kelnu od saksije do saksije sluzavim slovima razapeta mreža. Crna udovica? Prijatno, pauče! Ljubomorni platonski kanibal? Tapir u sevdahu. Golub u gimnastici. Vepar, tigar, amazonski šaran. King Kong sa četvrtog sprata. Proljeće hormone obrće. Kama sutra danas. Ili nikad.

Seks je stvar definicije. Povijesna argumentacija: Prije dvadesetak godina nam je Tone Balone (homo sapiens) utanko opisao kako je spavao s Claudiom Schiffer. Za noć s njemačkim supermodelom mužjaku iz Prijedora bilo je dovoljno poznavanje stranog jezika, koga mi, mlađa raja, tada nismo imali. «Claudia, komm? Kaže ona eto me.» Tonijevo hvalisavo pojmanje seksa, u smislu fabulativne telekopulacije, dakle, pseudo penetracije putem širenja informacije, pod aktualnim onanističkim uslovima multimedijalne stvarnosti dakako da je legitimno. Analogno njemu brojni naučnici prvi seks na Zemlji datiraju milijardu godina unatrag, u burna vremena kada jednoćelijski organizmi, valjda, nisu imali pametnija posla nego da se hvataju na dnu okeana i “razmjenjuju informacije”. Međutim, da li amebe znaju šta je ljubav?

Nešto drugačiji pristup istoriji seksa imaju stručnjaci koji korijene globalnog općenja vide u premijeri unutrašnje oplodnje – prije otprilike 375 miliona godina. Dugo se smatralo da su morski psi bili prvi među prvima. Aktualna analiza fosila na sjeverozapadu Australije ukazuje na raniju kopulaciju. Najstariji kičmenjaci s vilicama, naši okeanski preci, odavno izumrle ribe oklopnjače (placodermi) otkrile su seks pretvarajući trbušna peraja u spolni organ. Australijski seksualni arheolog John A. Long naučnim penkalom skicira put genitalne evolucije: od rečenih oklopnjača, preko morskih pasa, žaba, dinosaura, ptica, sve do krakaste Claudije Schiffer i našeg Toneta Baloneta. Uprkos tome, ključno pitanje na ipak glasi: čemu uopće seks na planeti? Zašto se pljosnati crvi mačuju penisima, kada bi se kloniranjem mogli efikasnije reproducirati?

Klasično objašnjenje evolucijske biologije: Seks sprečava genetsku eroziju. Organizmi kopulacijom grabe svjež materijal, imuni sistem skida update u borbi protiv virusa i bakterija. Iz te i takve perspektive moglo bi se reći da je priroda izmislila penise kako bi se zdravstveno osigurala? Izvorna uloga mužjaka: stick s anti-virus zaštitom. Ni manje, ni više. Zvuči racionalno. Skoro prihvatljivo. Pa ipak. «Stvarni razlog seksualnosti zauvijek ostaje nejasan». Smatra Charles Darwin. Kada uzmemo u obzir razigrane, potpuno iracionalne oblike planetarnog zaskakanja, vrlo brzo slutimo koji su hormoni Darwinu pomutili pamet. Savršen primjer: Japanski leptir čiji penis ima dva oka. Pozivajući se na azijsku mudrost, lekciju iz balkonske Kama sutre danas završavamo pričom o penisu koji se probudi, otvori oči i kaže: «Sanjao sam da sam leptir. Sad ne znam da li sam čovjek koji sanja da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek.»

Pozor, paljba! Evropska centralna banka puca iz «Debele Berthe». General novčane artiljerije, šef ECB-a, Mario Draghi ukupno 800 ugroženih banaka bombarduje novim valom jeftinih kredita, ovaj put u visini od 530 milijardi eura. Cilj i svrha ofanzive: likvidnost. Kamata, 1,0 %. Novac za džaba. Nek se vrti. Ne bi li zgodnije, dakle slikovitije, drugim riječima metaforično, dakle mutno, opisao vatreno spašavanje valute, Italijan Draghi upražnjava historijsku metaforu Debela Bertha. Međutim, ko je zapravo bila “Dicke Bertha”?

Njemački top iz Prvog svjetskog rata. Strah i trepet Francuza i Belgijanaca. Proizvođač: firma Krupp. Haubica krštena po poduzetnici – Berthi Krupp. Teška artiljerija. Čelik, kalibar 420 mm. Sijač smrti. Fabrika mljevenog mesa. Simpatična metafora za spašavanje evropskog tržišta? Gavrilo Princip je krajem juna 1914. godine pucao iz belgijskog pištolja Browning M1910. Dva mjeseca kasnije njemačka vojska bombardovala je Lijež – Debelom Berthom. Krvava sarajevska košulja Franca Ferdinanda Evropu će koštati milione mrtvih. Krupp će na njoj zaraditi velike novce.

Dicke Bertha. Prodorna metafora zar ne? Njemački top spašava kreditne institute. Prži i pali južnom Evropom. Šta može jadna Bertha što joj zloupotrebljavaju ime? S druge strane, sama pala – sama se ubila. Bertha Krupp, njen suprug Gustav, kasnije sin Alfred odgovorni su za uspjeh njemačkog proizvođača oružja. Topovi iz tvornice Krupp jednako su kidali meso u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Adolf Hitler – kućni prijatelj. Bilo pa prošlo? Pogon iz Essena, u Rurskoj oblasti, danas pod krovom marke ThyssenKrupp, evo, slavi 200 godina postojanja.

Šta je bilo s Berthom nakon 1945? Mama je preselila na onaj svijet, a sin Alfred zaglavio u zatvor. Porodični kroničari kažu da se dobro pokajao. Dinastija Krupp još uvijek se trudi rehabilitirati. U dobrotvorne svrhe, prošle godine, Fondacija Thyssenkrupp ispucala je budžet od 53 miliona eura. Koncern danas ulaže u bolnice, pomaže ugrožene, stipendira studente. I gradi ratne podmornice. Poslovno moralni salto mortale: Vjerni kupac njemačkih podmornica je zadužena Grčka. Ironija na kvadrat: Gorko posuđeni novac zaobilazi Grke i stiže u Njemačku. Valja otplatiti podmornice.

Šeprtljava artiljerijska metafora šefa Evropske centralne banke dobija dublji smisao – kada uzmemo u obzir da njemačka ratna industrija masno profitira od ispucavanja jeftinog novca. Priprema, pozor, paljba! Nek se lova vrti. Važno je da se oružje vrti. Tako se kali evropski čelik. Time se krug oko Debele Bertha zatvara.

Ništa protiv vukova. Ali čovjek je čovjeku čovjek. Empatija je tekovina evolucije. Uživljavanje u drugog ima biološkog smisla. Socijalnu funkciju. Projekat za podržati. Zakon jačeg je precijenjen kao švicarski franak. Borba za opstanak? Hobbes i Darwin pretjeruju. Pisci su pisci. Životinje su raja. Naučnici su, nedavno, posmatrali kako miševi pomažu jedni drugima iz kaveza. Potom dijele čokoladu. Pola-pola. Dvije čimpanze se nikada ne bi posvađale oko kriške bostana. Rijetko. Dođe li do hampe, u priču ulazi treći majmun, razumno ih rastavljajući: „Čekaj, stani, polako!“ Dokazano. Kamerom snimljeno. U životinjskom carstvu caruje drugarstvo. Delfini vole društvo. Plivaju cijeli život zajedno. Desi se, kad jedan od njih padne u nesvijest (šećer?), ekipa ga prihvati ispod pazuha, iznese na površinu. Neka jaran dahne, dođe sebi. Kad bi se kakvi miševi našli blizini, siguran sam da bi ga ponudili čokoladom. Jer miš je delfinu čovjek.

Konkretan prijedlog: Zijevanje (str.„pandikulacija) kao zaštitni znak globalne empatije. Borci za ljudska prava na zastavu bi trebali staviti Tarzana, gospodara džungle, kako pandikulari. Evo zašto: Nizozemski profesor Frans de Waal (Princip empatije, 2009.) prijavljuje slučaj kako je tokom jednog predavanja na sveučilišnom platnu analizirao strašno zanimljiv slide show sa slikama zijevajućih konja, lavova i majmuna. Nije dugo trajalo dok kompletna sala, studenti i profesori, nisu počeli širom otvarati usta. Primjer akademskog zijevanja koje probija barijeru između čovjeka i zvijeri, sugerira da je ulazak u tuđu kožu, suosjećanje, radikalno moguće. Postavlja se logično pitanje – zašto okolnosti nisu uvijek povoljne? Drugim riječima, zašto, kad i kako empatija biva blokirana? Jedan od odgovora vjerovatno čuči u ograničenoj svijesti o plemenu. U tamnom vilajetu onoga nečega što se danas popularno naziva identitet nacije.

Jer kako drugačije objasniti seriju odvratnih ubistava nad strancima u Njemačkoj, natenane izvedenih, tokom proteklih desetak godina, ako ne kroz očiglednu blokadu empatije prema žrtvama. Umjesto da policija zločince ganja duž i poprijeko neonacističke scene, ona ubijene, zbog drugačijih krvnih zrnaca, posthumno sumnjiči za „sitni kriminal“. Da su njemački mediji imali više pameti i senzibiliteta, a manje nacionalnog identiteta, kolege novinari žrtve bi opisivali kao očeve, dobre komšije, obične porodične ljude. Možda bi se tad neko bio zamislio. Međutim, ne. Pričale su se priče o Turcima. Upravo iz tog razloga nesretna Semiyu Simsek, kćerka ubijenog cvjećara Envera Simseka, u okviru krivične istrage, njemačkim inspektorima morala je odgovarati na pitanja kao što su: „Da li vaš otac ima oružje (…) i ko su njegovi neprijatelji?

Naravno. Njemačka je, ipak, do određene mjere, historijski cijepljena protiv rasizma. Zbog toga su porodice žrtava ovih dana dobili izvinjenje od kancelarke Angele Merkel. Bolje ikad nego nikad. U Berlinu je upriličena pristojna komemoracija, uz prisustvo poslanika, državnih i ustavnih organa, predstavnika zemaljskih vlada. Minuta šutnje u čast ubijenih. Empatija je uspostavljena, zahvaljujući sjećanju na denacifikaciju nakon Drugog svjetskog rata. Jedva. Šta onda reći za Bosnu i Hercegovinu gdje nacionalna blokada suosjećanja predstavlja tenor stranačkog programa, konstitutivni komad identiteta. Prije tačno 20 godina na košarkaškom igralištu u Prijedoru prijatelj Ćiro mi je prijetio: „U gradu vas može ostati samo 13-15 posto, više od toga stvarno ne ide.“ Ćiro i ja smo tada bili klinci. Danas ništa pametniji. Iz njegove rečenice zuri provalija preko koje ne preskoči stotinu konja, lavova i majmuna. Bolje im je zijevati. Dok ne postanemo ljudi.

Za vrijeme karnevala zaista teško. Pogotovo u Kelnu. Kada milion i pol veselih maškara preplavi ulice. Sezona šarenih kostima. Raj za lopove. Dženet za džeparoše. Kuruza za kradljivce. Norbert Wagner, šef kelnske kriminalističke policije (Kripo), godinama reklamira kako mu, u borbi protiv bandita, zapravo karneval kvari statistiku. Desna šapa, lijevi džep. Teško je u gužvi uganjati lešinara. A i popilo se malo. Gdje nestade onaj gospodin obučen kao američki predsjednik Obama? Svašta. Obećao je da će pripaziti na njenu tašnu. Pčelica Maja je mislila da je neki fin. Sad postaje jasno. Kako vampiri hvataju maglu. U nepreglednoj masi maskiranih subjekata.

Logično je da će karnevalski lopovi, ove godine, zbog izuzetno niskih temperatura, biti toplo obučeni. Pažnja – plišani kostimi! Debela krzna, pored toga, čine zgodna skrovišta za plijen. Koliko novčanika i telefona stane u stomak simpatičnog bizona? Sumnjive životinje koje u ovom kontekstu treba imati u viziru: polarni međedi, pande i lavovi. Krave, volove ne bi trebalo zanemarivati. Stoka je to. Razbojstvo bolničke sestre ili seksi stjuardese također prijeti. Minjak pali. Naravno. Među kradljivcima će se i ove sezone vjerovatno naći pojedini postmoderni banditi prerušeni u bandite. Genijalci. Super fol. Ali ga niko ne konta.

Samim tim postavlja se jedno drugo, mnogo intrigantnije pitanje: Koliko je među maskiranim lopovima svakodnevnih lopova, koji su, mimo maškara, toliko srasli sa svojim kostimima – da nikome zapravo ne pada na pamet da su oni, ustvari, glavni odgovorni krimalci, ne samo tokom karnevala. S tim u vezi svježa vijest: Niko nije slutio da je katolički službenik, obučen u crvenu odoru, ordinirajući glavnom kelnskom katedralom, godinama od posjetitelja skupljao novac, skrušeno ga sklanjajući u stranu. Isto tako, ovih dana raskrinkan je lanac menadžera zaposlenih u Fordu. Kravate su od firme, u velikom stilu, krale skupu montažno robotiku.

Drugim riječima, lopov je izgleda uvijek maskiran. Samo treba znati kako. Da su obični vlasnici Lehman papira onomad znali kako se iza pristojnih odijela mnogih bankara, ustvari, kriju prevaranti, sumnjive instance – sa nalogom da naivnim mušterijama trznu ušteđevinu, drugačije bi ljudi potpisivali račune. O maskaradama političara da ne govorimo. U poređenju s njima prerušeni kelnski banditi male su mace. Najkasnije ovdje postaje providno u čemu je trik. Kako prepoznati maskiranog lopova? Jednostavno. Kada karneval demaskira krimalne mahinacije sakrivene iza maske ozbiljnosti, onda slobodno možemo zaključiti: Kostim čini čovjeka, a odijelo lopova.

Na 1001. kriznom samitu u Bruxelles-u njemačka kancelarka Angela Merkel vodećim političarima Evropske unije drži predavanje iz fizike. Podsjetimo se: Merkel je 1986. godine doktorirala na Akedemiji nauka u DDR-u baveći se „Mehaničkim reakcijama raspada“. Naučno zvanje daje joj pravo na eksperimente. Predmet predavanja: mračna materija fiskalnog pakta i kvantni raspad eurozone. Kako ključna lekcija ne bi bila suhoparna Angela Merkel poseže za jednom starom fizičkom zagonetkom. No, prije toga okupljene šefove država i vlada poziva na disciplinu.

– Meine Herren! Svi na svoja mjesta. U najvećoj smo krizi nakon Drugog svjetskog rata. Idemo raditi. Los!

EU lideri poslušno gase smartfonove, zauzimaju pozicije za okruglim stolom

– Monti, gdje je Monti?
– Tu sam signora.
– Jeste li nabavili ono?
– Jesam
– Molim lijepo, podijelite svima po jedan.

Italijanski premijer iz kartonske kutije ispod stola izvlači jedan po jedan paket špageta. Šalje ih u krug. Od ruke do ruke. Kancelarka Merkel protestira:

– Stop! Nisam rekla po paket. Rekla sam svakome po štapić!

Karavan špageta vraća se natrag u kutiju. Mario Monti zubima načinje jedno pakovanje. Prebira tanku tjesteninu. Šalje štapiće u krug. Jedan po jedan. Od ruke ruke. Euro družini nije jasno šta se dešava. Znakovi pitanja na čelima čelnika. Kancelarka pojašnjava:

– Gospodo, da li ste čuli za Feynmannovu zagonetku?

Tup muk za okruglim stolom. Francuskom predsjedniku malo fali da kaže „Oui, naravno.“ Ali ga je prpa. Koncelarka suvereno:

– Nobelovac Feynmann je davne 1965. godine otkrio da se svaka špagetica, bez iznimke, raspada na više od dva dijela, uvijek onda kada je, s krajeva, savijate dok ne pukne.

Angela Merkel podiže jedan štapić paste u zrak, razapinje ga između dva kažiprsta, lagano povija:

– Cvrc!

Tanušan valjak italijanske tjestenine raspada se na tri dijela. Tajac. Grk Loukas Papadimos gleda u svoju špagetu, nervozno, sav u znoju, kao Mufid Memija pred rat. Nijemica odvažno nastavlja.

– Dvadesetak godina kasnije jedan drugi nobelovac, Francuz Pierre de Gannes…

Nicolas Sarkozy glasno komentira.

– Oui, naravno!

Angela Merkel ga kiselo presijeca.

– Ghm. Jedan veliki Francuz (pogled u pravcu Sarkozija) moj dragi kolega Pierre de Gannes problem špageta svojevremeno je proglasio najvećom zagonetkom moderne fizike! Molim lijepo da svako savije svoju špagetu. Pa da vidimo.

Muška družina pokorno uvija špagetice, svako svoju, dok ne pukne. Samo se proćelavi predsjednik Evropskog parlamenta Martin Schulz nećka. Ali ne i dugo.

– Cvrc, cvrc, cvrc, cvrc, cvrc, cvrc…..

Angela Merkel:

– Na koliko dijelova su Vam se raspale?
– Na tri.
– Kod mene također na tri.
– Tri
– Tri
– Tri

Portugalac koji je je svoju špagetu prelamao na WC tužno priznaje:

– Kod mene na četiri!?

Merkel zadovoljno konstatira.

– Svakako, pod određenim uslovima može i na četiri. Mehanika raspada ima svoje zakonitosti. Slobodno pokušajte to i kod kuće. Garantiram, neće biti iznimke.

Iznenada ispod okruglog stola iskače Sulejman Tihić i popravlja kravatu:

– Čisto informativno: Može li to i s omačom?

Merkel uplašeno:

– Pobogu? Straža!

Zatim smireno:

– Historijska zagonetka raspadanja špageta u međuvremenu je riješena. Pomoću digitalnih kamera, u usporenom snimku, sve postaje jasno. U mehaničkom procesu leži metafora za to kako budžeti država odlazi u paramparčad, kada ih pojedinačno savijamo. Svi skupa u paketu – niko nas ne može slomiti. Alles klar?

Šef Eurogrupe Jean-Claud Juncker skeptično dobacuje iz pozadine:

– Ništa ne razumijem. A zagonetka?

Merkel sufizantno otresa:

– Idite kući i slikajte se!

Pravi kratku pauzu. Čeka da se gradivo slegne. Zatim još jednom demonstrira moć nad muškim političarima. Oštrim karate udarcem prelamajući jedan cijeli paket špageta. Na dva dijela.

– Kkkkrrrrboooommklaaakcvrrrrrrrrrrcccccccccccccc.