Republikanac Newt Gingrich narodu obećao kolonizaciju Mjeseca. I ostao živ. Tokom kampanje za američku predsjedničku nominaciju Gingrich najavio okupaciju do kraja 2020. „Kada na Mjesecu bude živjelo 13 000 Amerikanaca, možemo zatražiti status države. U tome je razlika između romantičara i praktičnih osoba.“ Pod uslovom da ga izaberu, svakako samo pod tim uslovom, vizionar Gingrich do kraja drugog mandata najavljuje prvu stalnu američku bazu. S balkona na Mjesecu otvara se put dalje ka Marsu. Republikanac se zalaže za komercijalizaciju svemirske industrije. Očekuje investicije iz privatnog sektora. Šta je tu smiješno? Po unutrašnjoj strukturi predizborni govor republikanca Gingricha ne razlikuje se od većine političkih govora širom globusa. Od Berlina preko Velike Kladuše sve do Zanzibara.

Da li je smiješno to što je obećanje političara realno? Pretenzije na Mjesec dolaze iz više pravaca. SAD prednjači. Indija i Kina kane. Rusija najavljuje prvu nacionalnu bazu do 2030. godine. Istovremeno, osma lunarna ofanziva na scenu stupa putem komercijalnog interneta. Kompanija Google raspisala je natječaj i novčanu nagradu od 20 miliona američkih dolara – za prvog robota koji sa Zemlje odleti na Mjesec. Dodatni milion dobija izumitelj čiji se robot približi historijski značajnom mjestu spuštanja brodova Apollo 11 i Apolo 17. Navali narode. Lova leži na Mjesecu. Čekić u ruku. Gdje je želja tu je i put. Konkurs je otvoren prvenstveno za sve one koji nemaju pametnija posla. Od Berlina preko Velike Kladuše do Zanzibara.

Konflikt programiran. Budući da je NASA, oficijelno, Mjesec stavila pod zaštitu spomenika, tačnije, onu teritoriju trabanta koju su svojevremeno (Apollo 11 i Apollo 17) zapišali Amerikanci. Geopolitička metafora „zapišati“ prosto pogađa u srž. Zato što je NASA – valjda strahujući od agresivnih Kineza, divljih Indijaca, dolazećih Rusa, predstojećih horda bosanskih robota – posebno zabrinuta oko očuvanja kesica urina, što ih je na Mjesecu u među bacio astronaut Buzz Aldrin. Zbog toga NASA arogantno nalaže: U naš urin, u sveta stopala Neil Armstronga nema ko da dira. SAD iz nacionalnog interesa zabranjuje pristup muzeju na Mjesecu, uspješno ignorirajući činjenicu da lunarni ranč nije kategorija internacionalnog prava. U svemiru vlada zakon Divljeg zapada.

Od Berlina preko Velike Kladuše do Zanzibara, u predizbornoj kampanji, šupljoj priči o interesu nacije, poput poderanog barjaka vijori se pitanje veterana, narodnih heroja, bez kojih govornik ne bi bio tamo gdje jeste. Eh, pa. Apollo veterani od aktualnog trenda pokušavaju profitirati prodavajući svemirske suvenire na aukcijama, po internetu i Ebay-u. James Lovell prodaje originalnu check-listu leta (Apollo 13), Rusty Schweikart bi da kako utuši komadić registracije (Apollo 9), a Edgar Mitchell nudi kameru kojom je snimao golu gospođu Lunu (Apollo 14). Penzionirani astronauti bi da zarade koju paru. Ali im NASA to ne dozvoljava. Krivično ih goni pred sudom. U ime američkog naroda, uz argument: „Suveniri pripadaju naciji!“ Iako se junaci pozivaju na dogovor iz 1960. godine, kada su dobili pravo zadržati uspomene na let, NASA patriotski ne popušta.

Nastanak bloga, koji će promijeniti svijet, zbog bolesti autora dugo je bio odgađan. Možda predugo. O kobnoj bolesti kasnije nešto više. Pored objektivnih psihosomatskih poremećaja, revolucionarnom štivu poput gomile teških balvana, ispriječila se bila takozvana sudbina, izrešetana bazukom svakodnevnih obaveza i događaja, bum, tras, fljas, nabrojimo neke od njih: rođenje djeteta, vatrogasci u komšiluku, računi, prazan frižider, popravak bicikla, higijena braka, aktualiziranje appova u smartfonu, posjeta zubaru, televizija, novine, internet, čaj, kafa, kviz, usisivač, krpa, veš, poljubac, pošta, šetnja, auto, tramvaj, šoping i smrt punice. Katalog opravdanih razloga usko vezanih za odlaganje teksta, što obilježava početak nove ere, mogao bi se svakako nastaviti u nedogled. O njemu nekom drugo prilikom.

Vratimo se dijagnozi blogerove, i ne samo njegove, bolesti: prokrastinacija – patološko odlaganje. Kada manjak organizacije postane life style, ključni potezi privatne, političke ili pjesničke prirode, neminovno kasne. Moto: «Bolje sutra nego prekosutra». Polako. Easy. Mañana. Prokrastinacija (lat. procrastinatio, pro – «za», cras – «sutra») opisuje globalni simptom stresom umreženih subjekata, kojima nikada nije lakše bilo izbjeći uspjeh, baveći se sporednim stvarima. Pješadiju prokrastinatora, recimo, čine studenti, koji vječno pripremaju ispite. Konjica profesora elegantno prokrastinira, argumentirajući gomilama knjiga koje nikad neće pročitati. Kraljica je u šopingu, a kralja svih prokrastinatora otjelotvoruje predsjednik države. U Njemačkoj, u toj ulozi trenutno brilira Christian Wulff, poglavar iz dvorca Bellevue – sedmicama odlagajući ostavku.

Međutim, za Nijemce, kao uvijek, postoji nada. U gradu Münsteru pacijenti pronalaze profesionalnu pomoć u «Ambulanti za prokrastinaciju». (Prokrastinationsambulanz). Psihoterapeuti tamošnjeg univerziteta (Westfälische Wilhelms-Universität Münster) pogođene osobe liječe korisnim vježbama i savjetima iz oblasti pravovremenog otpočinjanja («Pünktlich anfangen») i realnog planiranja («Realistisch planen»). Specijalnu ambulantu na zapadu Berlinske republike krasi pristojan nastup na internetu. Posjetiocima stranice pruža se mogućnost da online provjere sklonost ka patološkom odugovlačenju. Na kraju ankete stoji rezulat. Pozitivan ili negativan. Kvaka je u tome što kandidati precizno klikajući imaju apsolvirati naporan test, koji je kao takav dušu dao za odgoditi ga za kasnije. Prije samospoznaje, bolje ipak još jednom čekirati facebook, napisati mail, osjeći nokte, oprati suđe, nazvati nekoga, zapaliti cigaretu…

Da li prokrastinacija ima pozitivne efekte? Naravno. Prokrastinatori kasnije vode ratove. Logično bi bilo da kasnije i umiru. Da. Život je na strani prokrastrinatora. Život odgađa smrt. Sve su prilike da i evolucija namjerno odugovlači. Zašto? Eh, to treba pitati morske spužve. Bog je mogao svijet stvoriti u trenu. Pa nije. Valjda. Rastegao na heftu dana. Zašto? Hajd znaj. Praznina odgođenih obaveza proizvodi mentalne parcele s one strane pragmatičnosti. Oslobađa puteve kojima iz dana u dan batrljamo, nekad uz manje, ponekad uz više loše savjesti da nešto propuštamo, nekakav rok, termin, deadline, nešto važno, veliko i sigurno vrlo bitno. Duž jedne takve trase nastao je ovaj tekst, između ručka i večere. Otprilike popodne. Sasvim je izvjesno da će ovaj blog promijeniti svijet. A možda i neće.

U Evropi su, nekoć, kažu, bogovi i šejtani gospodarili vremenom, stvarali, dijelili i uzimali sekunde, minute i nove godine. Taj zadatak, u međuvremenu, mnogo preciznije, obavlja njemački «Fizičko-tehnički institut» (PTB) u bukovom šumarku kod Braunschweiga – pomoću svojevrsnog atomskog sata CSF1. Ultra tačni činovnici iz Braunschweiga savršeno izvagano vrijeme prosljeđuju kolegema u Mainflingenu, u blizini Frankfurta. Radio predajnik DCF77 zakonom blagoslovljene sekunde, potom, odatle, šalje u široki evropski eter. Frankfurtske kazaljke imaju prečnik od 2000 kilometara. Pokrivaju Štokholm, Tripolis, Sarajevo, Atinu i Kijev. Prema njima se orijentiraju «radiokontrolirani» satovi na rukama Evropljana, milioni budilica u spavaćim sobama, vozovi, berze, toplane, aerodromi, tempirane pokretne roletne, jutarnji tv programi i crkvena zvona.

Andreas Bauch, direktor PTB-a, proizvođač vremena, tvrdi da njemački hightech sat dosad nije odaslao niti jedan pogrešan signal. Satovi primaoca najčešće ispadaju iz takta zbog lokalnih kvarova, drži Bauch, recimo, zbog pijeska ili prašine ispod displeja. Uprkos tome. Postavlja se logično pitanje – kako bi uopće primijetili da Frankfurtske kazaljke frljavo kucaju, s obzirom na to da bi se, u slučaju havarije, svi glavni satovi ponašali jednako netačno? Podrazumijeva se, nikako. Povjerenje je jedina alternativa, u rad revnosnih njemačkih fizičara i činovnika u Braunschweigu i Frankfurtu, koji svakog dana pridonose objektivnu žrtvu od osam sati radnog vremena, održavajući atomski sat CSF1 na životu, njegujući kablove i lasere, služeći tamošnjim monitorima i oscilografima.

U Evropi je, nekoć, kažu, narod sekundu definirao kao 86400 djelić dana (24 X 60 X 60). Bilo pa prošlo. Nauka je, u međuvremenu, utvrdila da zemaljska kugla uopće ne rotira ravnomjerno. To znači da svaki dan nije isti. Čovjek se više ne može osloniti na zvijezde, dan i noć, proljeće, ljeto, jesen i zimu. Ispostavlja se da je potpuno izgubljen bez njemačkog ultra tačnog sata CSF1, specijalne atomske fontane, u kojoj sićušni atomi cezijuma-133 božanstveno titraju, 9 192 631 770 puta u sekundi, fabricirajući ono nešto što zovemo vrijeme. Andreas Bauch, šef fabrike, ponosno tvrdi kako je sat u Braunschweigu tako konstruiran da mu je «potrebno 40 miliona godina da promaši jednu sekundu». Lični cilj Nijemca u produkciji sve tačnijeg vakta: Prodor do 16. mjesta iza zareza.

Herr Bauchu iz Braunschweiga valja držati fige, makar idućih 40 miliona godina. Jer konkurencija na spava. U ovom trenutku, ukupno 300 ultra preciznih satova, raspršenih diljem globusa, biju bitku za najtačniju sekundu. Pobjednika očekuje vječna slava, možda Nobelova nagrada, u svakom slučaju grob i nadgrobna ploča od plemenita mermera. Zašto? Zato što njemački «Fizičko-tehnički institut» nudi odgovor na jedno od ključnih pitanja čovječanstva. Budući da znamo da se sekunde i minute, evo, proizvode u bukovom šumarku u blizini Bruanschweiga, i da nam Nova godina dolazi preko Frankfurta, ujedno i odjedanput, jedna prastara filozofska zagonetka postaje sasvim providna: Šta je to zapravo vrijeme? Odgovor je jednostavan. Vrijeme je kvalitetna njemačka proizvodnja.

DW & ZAPADNI BALKON PROUDLY PRESENT

ZLATNI ŠIPCI 2011.

1. Smak svijeta

U kategoriji «Smak svijeta» ZLATNI ŠIPAK goes to Harold Camping.

Obrazloženje žirija:

Kraljevska disciplina. Američki radio prorok Harold Camping apokalipsu tempirao za 21. maj, zatim pomjerio na 21. oktobar. Kijamet definitivno izostao. Harold Camping gaji tradiciju velikih vidovnjaka. Smak svijeta – san svakog proroka. Ko promaši, svaka čast. Proteklih 1000 godina predviđali crno: Nostradamus, Papa Silvester II, Marthin Luther, Isaac Newton i poglavica Black Eagle.

2. Nuklearna katastrofa

U kategoriji «Nuklearna katastrofa» ZLATNI ŠIPAK goes to Elfriede Schilddorfer.

Obrazloženje žirija:

Njemački astrolog Elfriede Schilddorfer 2011. godine NIJE prorekla nuklearnu katastrofu. Prvi put nakon pet godina uzastopce. Sjajan promašaj! Ubjedljiva pobjeda protiv konkurencije koja reklamira kako je Fukušima itekako bila predviđena, Gatara Susanne Eder citira viziju: «Spoj Urana i Plutona prouzrokuje vulkanske erupcije i zemljotrese». Spoj gluposti i bezobrazluka Susane Eder diskvalificirao iz takmičenja.

3. VIP

U kategoriji «Vip» ZLATNI ŠIPAK goes to Elisabeth Tesier.

Obrazloženje žirija:

Protiv neostvarene predikcije vjenčanja i očinstva George Clooney-a, kontra propalog prekida Angelina Jolie i Brad Pitta, Tom Cruise i Katie Holmes, ovogodišnji Zlatni šipak za najveći promašaj u disciplini vip gatanja zaslužuje televizijska zvijezda Elisabeth Tesier: Švicarsko francuska proročica popularnom Dominique Strauss-Kahnu, bivšem šefu MMF-a, predskazala „genijalnu godinu, godinu života“.

4. Sport i životinje

U kategoriji «Sport i životinje» ZLATNI ŠIPAK goes to slonica Nelly.

Obrazloženje žirija:

Nakon smrti slavne i zaista vidovite hobotnice Paula, ove godine ukupno osam mekušaca maši sve redom. Novozelandska ovca Sonny Wool na Svjetskom ragbi kupu također potpuno zakazala. Međutim, slonica Nelly iz životinjskog parka Serengeti u njemačkom Hodenhagenu (Mudov Han) ipak zaslužuje premiju. Za najveću surlu tokom Ženskog svjetskog fudbalskog prvenstva 2011.

Zlatno oko Nicolas Sarkozy i Moneypenny Angela Merkel igraju zadnju kartu. Spašavaju svemir. Šparmajstori pakuju ključnu evropsku reformu. Balkonske tajne službe upozoravaju: Dijamanti su vječni. Štedna knjižica nije. Uz gelender prislonjeni politički komentatori smatraju da kontinentu nedostaje, nekakva, vizija. Plus pokoja milijardica pride. Uz dužno poštovanje njemačkoj kancelarki i francuskom predsjedniku, evropskom kaišu nedostaje kopča! Nasreću, da nije njega situacija bi, po ko zna koji put, bila uzaludna: Tajni agent Eurobond Papagaj de Cologne. Ptica sa zlatnim pištoljem. Slobodni strijelac. Špijun pravde. Spasitelj svijeta. Pernati komandir iz dalekog kaveza. U posjeti Zapadnom Balkonu. Kako Papagaj rješava probleme univerzuma? Kratkim postupkom.

– Papagaju, šta Vas kvalificira za spašavanje Evrope?
– Dozvola za ubistvo.
– Kako gledate na golubiće Merkel i Sarkozy?
– U letu.
– Vaše oružje protiv globalne financijske krize?
– Zimske rukavice za smartphone.
– Ne razumijem?
– U minusu praktično.
– Šlagvort je vaš: Kako dolazak 25 000 eksperata u južnoafrički Durban doprinosi borbi protiv klimatskih promjena.
– Kerozinom.
– Ko će planetu spasiti od globalnog zatopljenja?
– Deda Mraz.
– Papagaju, ozbiljno: Američka vojska izumila dvije godine neubuđljiv sendvič. Maslac, meso, sir. Sad su opet najjači?
– Maznuće ga Iranci.
– Čime će se Fukušima zaštititi od radioaktivnosti?
– Zaboravom.
– Ko će spasiti banke?
– Novo izdanje Muppet Show-a.
– Breaking news: Bil Gates ponudio Kini izgradnju «sigurnih» nuklearnih elektrana?
– Zijev. Zijev.
– Ko će nas izbaviti iz dosade?
– Žabac Kermit.
– Zrno utjehe?
– Balkon. Zapadni Balkon.