Koliko znamo metafora „podmazati“, u smislu podmićivanja, dakle korupcije, korijene vuče iz vremena kada su konjska kola, u Evropi, bila moderno prevozno sredstvo. Kočijašima bi se tada, uz naknadu za sam transport, ustupala određena svota za podmazivanja točkova. Putnici su time mogli ubrzati vožnju, učiniti je ugodnijom, podesiti stvarnost taman tako da ništa ne škripi. „Ko dobro maže – dobro vozi“, glasi njemačka poslovica iz 18. stoljeća, u prenesenom značenju, i dalje je validna, 200 godina kasnije. Etimološka metaforika lijepo sugerira zašto korupcija na Balkanu predstavlja ključni problem. Zato što u jugoistočnoj Evropi kočijaši još uvijek nisu izgubili na aktualnosti? Da li uzrok korupciji možda leži u tome što je Balkan brdovit, u tolikoj mjeri da bi bez podmazivanja svako vozilo jednostavno zaribalo? Pitanje je sad.

Koliko znamo i Novi Zeland je brdovit, zar ne? Kako onda prosječno podmazanom balkanskom mozgu pojasniti zašto taj otok u delekom Tihom okeanu na barometru percipirane korupcije (Transparency international: Corruption Perceptions Index) zauzima prvo mjesto, kiteći se najnižim stepenom korupcije na cijelom svijetu? Vjerovatno zato što u Novom Zelandu ne živi toliko Bosanaca i Hercegovaca, čija ponosna domovina visi na nesretnom 91. mjestu, nažalost odmah iza Šri Lanke, ali zato ipak jasno ispred Liberije, Trinidada i Tobaga, Zambije, Albanije i Tanzanije. Drugim riječima ubjedljivo iznad Iraka, Sjeverne Koreje i Somalije, kojoj pripada posljednja 182. pozicija. Požljivije posmatrano možemo reći da Bosna i Hercegovina predvodi drugu polovicu tabele. Kada bi samo tamo izdržali do zimske pauze, možda će iduće godine biti sve bolje,

Prije nego li bacimo peškir, valja skinuti kapu: Iza šampiona Novog Zelanda na vrhu ljestvice: Danska, Finska, Švedska, Singapur, Norveška. Iza njih Njemačka i Japan na 14. mjestu. Pohvaliti treba demokratsku Rusiju, za skok za 154. na 143. poziciju. Nastavi li napredovati istim tempom dogodine prešišava Nikaragvu, Pakistan i Bjelorusiju. Kako obrazložiti uspjeh zemalja u usponu: Oni gore moraju imati nešto što onima dole fali. Sigurniji keš. Uređeniji sustav. Bolji ustav. Okruglije točkove, nepodmazive vijuge. „Jok, kakvi, sinko, ništa od svega toga“ – čuje se sa jugoistoka Evrope (66. Hrvatska, 69. Makedonija, 86. Srbija). Podmićen samopuzdanjem, za našeg čovjeka postoji jedno i jedino logično objašnjenje, zašto je donji: Danska, Finska, Švedska, Singapur i Norveška su garant nekome platili budu gornji“. Ko podmazuje, misli da svi podmićuju.

Međutim. Koliko znamo na prostoru suverenog Zapadnog Balkona (Keln, Njemačka) niko nikoga ne podmazuje. Prvenstveno zato što nema ko koga. Niti zbog čega. Ovdje nema kočijaša. Zbog toga nema šta zaribati. Osim jednog konja. Ne. Narod Balkona ne podmazuje. On zalijeva. Čak ni to više. Jer je zima. Cvijeća više nema. Zato što je na internacionalnom barmometru podmićivanja zaglavio na četvrti sprat. Ni gore, ni dole. Doživotno. Može dok mu kaplje za kiriju. Odnekud.

Ulazna, velika, mala, klizna, garažna, sobna, balkonska. Vrata vode do zaborava. U čemu je kvaka? Bukva, hrast, jasen, trešnja, orah. Uvijek isti belaj. Blindirana, deblindirana. S ove ili one strane. Iz kojeg god pravca kreneš. Vrata škode pamćenju. Kako god zakoračiš. Prelazak preko praga prouzrokuje frustracije. Nesvjesno širok fenomenen. Subjektima u pokretu često se dešava, kada uđu u voljeni supermarket, da smjesta smetnu šta su zapravo htjeli kupiti, to jest, ono što im je često tolerantna supruga ljubazno utuvila da bi u njemu trebali u kupiti. Konflikt u braku gotovo programiran. Međutim. Naučni spas prijeti na svakom koraku. Američka istraživanja muškarce, u ovom slučaju, kompletno izvlače iz gabule. Mušketiri, na vratima zaborava, mogu se pozvati na eksperimentalnu pshihologiju: „Naučno dokazano da nismo krivi!“ Mnogi će se tako izbaviti iz nezgodne situacije. Mnogi možda i neće.

No, vratimo se početnom pitanju. U čemu je kvaka? Grupa američkih psihologa dakle, u časopisu Quarterly Journal of Experimental Psychology, otkriva kako korištenje vrata utječe na zaborav. Naime pozitivno. Naučnici upozoravaju da rupe u pamćenju signifikantno dobijaju na volumenu – pri svakom stupanju preka praga. Eksperimentalno potvrđeno. Ulazak na vrata, objašnjava Gabriel Radvansky sa Univerziteta Notre Dame (Indiana), stvara svjež kontekst, koji automatski potiskuje bajate podatke. „Jer vrata, poput granica, sortiraju događaje. Prolaskom kroz njih mozak razdvaja aktivitete u epizode, uklanjajući informacije“, kaže Radvanski. To je to. Globalno rasprostranjena pojava stiskanja kvake, ergo otvaranja vrata, praćena neugodnim smetanjem s uma, onoga što smo šćeli odnosno mislili htjeti, prije ulaska u novu prostoriju, konačno dobija neophodno naučno objašnjenje.

Znao sam da sam normalan. Redovno posmatram, čim kročim balkon, kako zaboravljam tekst. Šta sam mislio reći? Vjerovatno nešto sasvim važno, nešto senzacionalno, nešto se samo ovdje može čuti? Zahvaljujući eksperimentalnoj psihologiji sad je sve jasno: Sad znamo zašto Obama, otkad je ušao u Bijelu kuću, više nije isti čovjek. Napokon svime postaje prozirno zašto političari, kada uđu u ministarstvo, zaboravljaju odakle su došli. Dugo nam je trebalo, ali napokon shvatamo zbog čega ne mislimo na financijsku krizu, nakon što ušli na vrata tuš kabine. Sad znamo zašto potplaćena radna klasa (poštari, prosjaci, trgovački putnici…) djeluje izgubljeno, kada idu od vrata do vrata. Jeste. Mnogi penzioneri opravdano ne izlaze iz kuće. De ne bi sve zaboravili. Na koncu, što se mene tiče, neka ratni zločinci slobodno ostanu u zatvorima. Samo će si tamo biti krivi.

U čemu je dakle krajnja kvaka? Biće, hrđavi impulsi zaborava prijete iza svakog ugla. U svakom stanu, haustoru, birou. Ne svakoj kognitivnoj ćenifi. Nalaze li se široke mase na vratima hronične demencije? Ili je i to sasvim normalno? Pamćenje pati od stalnog obnavljanja konteksta („location-updating effect“). Kako se čovječanstvo može suprostaviti konstantnom brisanju podataka? Diseldorfski psiholog Alex Buchner savjetuje, kada nešto smetnemo, da se brže bolje vrnemo odakle smo došli. Ponekad je, navodno, sasvim dovoljno tek zamisliti prethodni kontekst, prostor, vrijeme ili ženu. Sami svoji majstori, radikalni genijalci među smetenjacima u ovom momentu eventualno dolaze na ideju da više nikako ne prolaze kroz vrata. Njihova odluka života. Snivam internacionalne akiviste kako ih, jedna po jednam euforično izvaljuju iz baglama. E nećeš više!

Kvaka je u tome što ektstremni protivnici vrata provociraju novu opasnost po civilizaciju, možda znatno veću od prethodne: Promaju!

Ružno iznenađenje – krvoločni neonacisti u Njemačkoj?! Nakon dugogodišnje serije ubistava, istražni organi došli na ideju da iza zločina protiv stranaca stoje desni radikali. Dugo bi još tapkali u mraku da dvojica počinioca (Uwe B. i Uwe M.), iz dosad nepoznatih razloga, ne izvršiše samoubistvo. Ostavivši za sobom hrpu dokaznog materijala, i ljubavnicu pride, zajedničku, jednu te istu ženu, koja se u međuvremenu prijavila policiji. Postavlja se pitanje, zašto policija, odnosno službe bezbjednosti nisu ranije vršile istragu u pravcu desnog terorizma? Vjerovatno zato što njemački zvaničnici po pitanju doseljenika imaju isti refleks kao i ovdašnja žuta štampa, koja je ubistva godinama dovodila u vezu s organiziranim kriminalom, drogama, ucjenom i pranjem novca. «Žrtve su samo sitne ribe na kraju lanca, šta su zabrljali, još uvijek ne znamo», objašnjavao je svojevremeno Wolfgang Geier, istočnonjemački inspektor u razgovoru s listom BILD.

Ne valja biti ciničan. Treba biti fer. Možda je tajna služba bila gluha jer nije imala dovoljno informacija. Zato što je sarađivala s neonacistima (V-Leute), koji su bili dupli agenti. Peh. Ispostavilo se da je jedan od kupljenih undercover špijuna bio očevidac zločina u Kasselu. Kaže slučajno? Tup izgovor. Osim toga, istražni organi su valjda bili gluhi jer nisu slušali muziku. Na albumu «Adolf Hitler živi», u nacističkim krugovima dosta popularan sastav «Gigi i smeđi gradski muzikanti» (Gigi und die brauen Stadtmusikanten) prošle godine objavio je pjesmu rugalicu «Dönerkiller“, čiji tekst glasi: „Devet puta uspješan, fantom vuče krvav trag, policija je zbunjena, sve je poput napetog thrillera, oni gone Dönerkillera. (…) Sad kod Kebaba vlada strah i trepet, dovoljno ih nije bilo devet.“ Daniel Gigi Giese, pjevač grupe «Gigi i smeđi gradski muzikanti» znao je više od policije. Pa napisao hit. Često ga izvodivši u saveznoj zemlji Tiringiji, u ozračju radikalne scene u Jeni, odakle potiču ubice Uwe M. i Uwe B.

Tiringija je nekome Bogu iza nogu. Nikome daleko. Desni teror na ovom svijetu nije nažalost ništa novo: Od 1990. godine do danas u Njemačkoj od desnog ekstremizma «oficijelno» stradalo oko 50 osoba, «neoficijelno» preko 100. Iz sličnih ideoloških razloga u Norveškoj ove godine Anders Breivik usmrtio je 77 ljudi. Sjetimo se, prošle godine, rasističkog snajperiste u Švedskoj. Bio jedan u Oklahomi (SAD) 1995. godine desni ekstremist, ime mu je Timothy McVeigh, koji je uništio 168 života. Zašto ne prisjetiti se Italije 1980. godine, glavnog kolodvoru u Bolonji, kada je bombaškim napadom desnoradikalna organizacija (Organisation Ordine Nuovo) ubila 85 osoba. Ne. Nikako. Desni terorizam na ovom svijetu nije ništa novo. Pogotovo u Njemačkoj. Kako to da većinu serija hladnokrvnih ubistava ipak iznenađuje? Nisu svi iznenađeni. Porodice ubijenih odmah su bile pomisili na naciste. Onomad. Ali ko njih pita.

Malo ko. Lingvistička rugalica za kraj: Proteklih godina u njemačkim medijima naširoko se udomaćio pojam Döner-Mord, dakle ubistvo Dönera. Nesretni naziv ukazuje na latentni, javni jezički šovinizam prema strancima. Jer ubice, iz perspektive ove neukusno upotrebljene metafore, nisu ubijali ljude, već kebabe, odnosno građane degradirane na stereotipni komad mesa. U ovom slučaju javnost se prema žrtvama ophodi kao i sami neonacistički zločinci. Uwe B. I Uwe M. pucali su ljudima u glavu. Jer oni to u njihovim očima nisu bili. Odnosno nisu trebali biti.

Narodu Balkona važno upozorenje: Otkurblajte tendu. Držite se strehe. Stavite šljem na glavu. Njemački satelit ROSAT (Roentgensatellit) gubi visinu. Svemirsko smeće u padu! Teleskop lansiran 1990. godine. Težak 2,5 tone. Misija: mjerenje rentgenskog zračenja. Status: kosmička krntija. Deaktiviran 1999. godine. Onomad naučna senzacija. Danas otpadak. Vraća se u atmosferu. Ispitivajući izvore rentgenskih zraka, ROSAT je romantično tragao za počecima svemira. Čačkao za velikim praskom. Biće nama prasak. Na Balkonu. Kad nas mlacne odozgo. ROSAT u silaznoj putanji. Kružeći orbitom sa nekad 580 km visine spao na svega 200 kilometeara. Uskoro slijedi slobodan pad. Smjer nepredvidiv. Brzina: 28 000 km/h. Pri ulasku u atmosferu svemirska olupina neće baš skroz izgorjeti. Predviđaju eksperti. Ostaće oko 1,7 tona. Računaju u Njemačkoj centrali za svemirske letove (DLR) u Kelnu. Termin? Ovog vikenda, iduće sedmice. Tu negdje. Možda kasnije.

Zamislimo li kako sa Mjeseca, ofrlje, bacamo kamen na Plavu Planetu, postaje jasno, zašto naučnici polaze od toga, da će satelit gruhnuti u vodu. U kakav okean. Ako drmne na kopno, vele, pašće najvjerovatnije tamo gdje nema ljudi. U nenaseljen pejsaž, nekakvu šumu, pustinju. Na livadu ili planinu. Vjerovatnoća da se ROSAT strmoglavi u Evropu, iznosi 1:5860 ili 0,17 %, javlja DLR. Njemački astrostatističari također su izračunali kako mogućnost da ostaci satelita tresnu živom čovjeku na glavu, iznosi oko 1 : 700000. Drugim riječima, opasnost od ovakve vrste smrti dramatično je veća nego da nam se sruši aviona (1 : 3000 000). Ili, da nas udari grom. (1 : 2 na 33.). Pogotovo ako uzmemo u obzir da ROSAT nije ni prva ni zadnja satelitska krntija što batrlja prema nama. Kelnska Centrala za svemirske letove registrira 60-80 tona materijala godišnje, od kojeg većina ne preživljava visoku temperaturu, penetrirajući atmosferu.

Odakle dolazi svemirsko smeće? Iz prošlosti. Komadići prevaziđenih tehnologija. Fragmenti davno ispaljenih raketa. Dijelovi motornih pogona. Pokvareni sateliti. Svemirske makine. Zaribale bez goriva. Geleri satelitskih kolizija. Alati, setovi, kutije, koferi ostavljeni od astronauta, kojima se žurilo kući. Stručnjaci procjenjuju da „nižom orbitom“ (200-1200 km) trenutno kruži metalni oblak koji se sastoji od 600 000 komada smeća većih od 1 cm. Oprez u prometu! Opasnost od sudara raste. Svjetska svemirska stanica (ISS) prinuđena je, pet puta godišnje, voziti slalom. Strategija za uklanjanje kosmičkog otpada još nije razrađena. Čime, kako, kuda pomesti toliko đubra? Rješenja za sad nema. Osim onog praktičnog, u slučaju ostarjelih satelita, koji se, kada odsluže rok, ciljano parkiraju u orbitni otpad, koji tone prema dole, kao što je slučaj kod njemačkog ROSAT-a. Palo gdje palo.

Nama na Balkon. 1:700000. Dovoljno. Nikad se ne zna. Putevi otpada su čudni. I na lotu uvijek neko dobija. U saobraćaju uvijek neko gubi. Pored toga, satelit za rentgenska istraživanja ROSAT sadrži sijaset staklenih i keramičkih dijelova, koji će, pri užarenom ulasku u atmosferu, sasvim vjerovatno pretrpriti visoke temperature. Najveći vatrootporni dio kosmičog smeća – kakva lijepa simbolika – predstavlja teleskopsko ogledalo. Kasno nam je ogledati se, kome ogledalo padne na glavu. Stoga ponavljam: Narode Balkona. Achtung! Otkurblajte tendu. Držite se strehe. Kome prifali šljem, iz (ovalne) saksije neka istrese zemlju. Jesen je, nije tolika šteta. Okrenuti saksiju naopačke, staviti je na glavu. Paničarima preporučujemo sklonište na podu, ispod stola na rasklapanje. Možda sretnu nekog poznatog. Ziherašima, konačno, savjetujemo da se jednostavno maknu sa Balkona. Samo, pitanje je kamo?

Protesti protiv kapitalizma, koji su počeli 15. maja u Madridu, proširivši se poput požara na SAD, ovih dana kulminiraju na Zapadnom Balkonu. Građani su ogorčeni. Demokratija sad! Zatvorite kazino! 99 % smo mi! Pokliči. Urlici. Pište. Balkonski demonstranti traže „prave“ reforme financijskog tržišta. Kapak bankama. Šipak špekulantima! Balkonski protest, pokrenut sa četvrtog sprata u Kelnu, podržavaju sveukupne komšije odozdo i odozgo. Pridružili su mu se zvučna imena kao što su: Noam Chomsky, Paul Krugman, Naomi Klein, Micheal Moore i Safet Sušić. Razjarenim globalnim demonstrantima kritičari prebacuju kako zapravo ne znaju protiv koga ili čega protestiraju. Selektor Sušić oštro kontrirao: „Molim vas, pogledajte penal protiv nas u usporenom snimku (Francuska vs. BiH), biće vam odmah jasno u čemu je nepravda!“

Vješt kontranapad Safeta Sušića, balkonski demonstranti prihvataju objeručke. Pored yuo-tube linka za pregled spornog penala, na transparentima možemo čitati. „Dole Platini. Batali baraž! Occupy UEFA!“ Aktivisti Zapadnog Balkona, naravno, ne zaboravljaju da su dio globalnog pokreta. Pri saradnji sa drugim krakovima pokreta socijalni mediji igraju ključnu ulogu. Moto: Učimo jedni od drugih u hodu. Osim toga, bez facebooka i twittera lokalni prosvjedi danas uopće nisu mogući. Demonstrantu postaje nužno koristiti smartphone. Ko ga nema, bolje mu je da ga ima. Zašto? Zbog policije. Kada jedna grupa, recimo, naivno krene od prve lijeve saksije na gelenderu, okolo stola, ka zadnoj desnoj saksiji na podu, i pritom upadne u policijsku zamku, istu grešku druga grupa ne mora ponoviti. Kratak tweet spašava stvar: „Policija u peršunu!“

Nauka ne zna šta je pravda. To ne znaju ni demonstranti. Međutim. Oni osjećaju da je na njihovoj strani. Na ulici. Na Zapadnom Balkonu. U Španiji. U Americi. U Grčkoj. Londonu. Tel Aviv. Kairu. Na Wall Street-u. I’M SO ANGRY THAT I MADE A SIGN. Apatiji je došao kraj. Vrijeme je za obračun. S kim? Protiv njih. Sa sobom. Ko su oni? Hijerarhije financijskog kapitalizma leže na dlanu. Demonstranti u vrećama za spavanje su donji. Profit u neboderima je gornji. Svijest o globalnoj krizi sistema konstantno raste. Anonimnost kapitala više nije tako anonimna. Iz aviona se vidi ko zarađuje, a ko gubi. Iluzija moći urušava se u usporenom snimku. Kao Francuz u bosanskohercegovačkom šesneastercu. Pardon. Van šesnaesterca. Pregledajte you tube. Sve je tako kristalno jasno. Konačno. Narodu.

Occupy Wolrd. Zauzmimo svijet. Otmimo Balkon. Od koga? Protiv čega. Od nas. Šta ćemo ako izgubimo smartphone? Policija vreba u peršunu. Ništa. Onda je možde ipak bolje okolo. Držati se gelendera. Koračati hrabro. Kao preko Brooklyn Bridga. S druge strane stola. Mimo odavno sklopljenih drvenih stolica. Misliti na nepravdu. Osjećati pravdu. Punom parom. Preko mokro klizavog, sa strane nanesenog, grandiozno požutjelog lišća 20 metara visoke pseudo akacije. S one strane saksije. Zna li drvo šta je pravda? Ili nepravda. Ima li ko bolji prijedlog? Do slobode.