Bloger Andreas Gebhard, jedan od organizatora berlinske konferencije re:publica, kao razlog ovogodišnjeg okupljanja navodi «mogućnost da se fizički sretnemo, popričamo, popijemo kafu ili pivo.» Ležeran pristup. Tipičan za scenu. Petu po redu Konferenciju o blogovima, socijalnim medijima i digitalnom društvu, međutim, upućeni krugovi smatraju centralnim organom evropskih blogera. Ogledalo, forum, kristalnu kuglu digitalnih domorodaca. Sveto brdo na kojem o politici i društvu debatira generacija Smartphone. Novinari, naučnici, nastavnici, kulturnjaci, studenti i menadžeri. Digitalna avangarda. Blogeri čija se pojava suproti klišeu narcistički nastrojenog osobenjaka, koji svakog dana angažirano objavljuje šta je pojeo i kako je sve to svario.

Među sudionicima manifestacije re:publica nalaze se blogeri poput Dr. Paul Klimpela, stručnjaka za autorska prava. Tu je Noha Atef egipatska internet aktivistkinja. Zatim Daniel Domscheit-Berg, bivši glasnogovornik platforme Wikileaks. Ili Dr. Christian Humorg iz antikorupcijske nevladine organizacije Transparency international. O digitalnom feminizimu i muško dominiranoj blogosferi docira (šamijom pokrivena) turska kolumnistkinja Kübra Gümüsay. Jedna od učesnica je Julia Probst, gluhonijema blogerica, koja profesionalno čita sa usana. Političarima i fudbalerima. Zapažena po analizama ministra vanjskih poslova Guido Westerwellea. Proslavljena po tome što je za vrijeme svjetskog fudbalskog prvenstva u Južnoj Africa njemačkim reprezentativcima tabirila sa usana. Transkripcije Julia Probst publicira putem twittera.

O čemu blogerska krema zapravo diskutira na konferenciji re:publica u Berlinu? O umjetnosti, kulturi, medijima, tehnici i politici. O svemu i svačemu. Tačnije rečeno, o društvu. Predmeti u Berlinu nisu novi. Razlika je u terminologiji, brzini i konstelaciji. U načinu komunikacije koja se odvija u digitalnim okvirima. Markus Beckedahl, autor nagrađivanog bloga «netzpolitik», pokretač platforme «Digitale Geselschaft» (Digitalno društvo) predstavlja novu generaciju. Beckedahl se bavi politikom mreže. Postavlja jednostavna pitanja: Kako to da pojedine youtube klipove možemo gledati samo u određenim zemljama? Zbog čega ne smijemo preprodavati elektronske knjige? Ko odlučuje o tome? Zašto političari u Njemačkoj žele znati čiji broj biram, odakle zovem, kada i koliko dugo telefoniram?

Analogna mainstream politika, ustvari, ne zna šta želi znati, ocjenjuje Markus Beckedahl. Za razliku od gladnog tržišta koje je u mreži odavno prepoznalo potencijal. Berlinska re:publica okuplja internet aktiviste koji drže da su digitalni nasljednici organizacija kao što su Greenpeace ili Amnesty international. Kažu da njihovo vrijeme dolazi. Na bini je generacija blogera kaja poznaje internet kao svoj džep. Tamo joj je smartphone. Tehnički na visini zadatka. A politički motivirani. Nekome nezgodna kombinacija. Razuzdanim koncernima, bivšim telekomunikacijskim monopolistima, koji se na internetu ponašaju poput rančera na Divljem zapadu, ovakvi blogeri malkice otežavaju posao. Zato što velikim slovima ispisuju riječi kao što su: Open Data, Open Government, Open Statecraft. Subverzivno je to što su se u Berlinu našli samo kako bi popili kafu. Ili pivo.

Prije pola stoljeća (12.4.1961.) u jutarnjim satima (9:07) iz sovjetske rakete Vostok, lansirane u orbitu, dvadesetsedmogodišnji vojni pilot Jurij Gagarin, pun mladalačkog optimizma, nervoznim tovarišima na kosmodromu u Baikonuru poručuje: „Doviđenja, drugovi, vidimo se uskoro.“ Sve ide po planu. Vostok 1 vinuo se u vis. Gagarin u bestežinskom stanju: „Vidim Zemlju. Vidim oblake. Divno.“ Otprilike 300 kilometara niže, u prostorijama svemirske luke „Baikonur“, ispod bijelog sunca Kazahstana, stručni tim okupljen oko inžinjerskih korifeja Sergeja Koroljova i Kerima Kerimova oduševljeno plješće. Astronaut Jurij Gagarin oblijeće Zemlju. Istovremeno, u gradiću Zvezdni Gorodik, nadomak Moskve, loše obavještenoj supruzi komšije prenose vijest o mužu u svemiru. Gospođa Gagarin, pretpostavljamo, bila je iznenađena koliko i John F. Kennedy u dalekom Washingtonu.

Pa ipak. Reći da je astronaut Jurij Gagarin bio prvi čovjek u svemiru potpuno je pogrešno. On je i prije toga bio u svemiru. Poput ostalih ljudi na planeti. Sovjetski heroj bio je propagandni pionir hladnog rata. Marioneta raketno tehnološke utrke između supersila USA i SSSR. Strpan u vatrenu kapsulu za koju se nije znalo kako će se vratiti natrag na Zemlju. Padobranski sistem nije funkcionirao kako treba. Valjalo je biti brži Amerikanaca. Nakon 1 sata i 48 minuta Gagarin povlači ručnu. Pri ulasku u atmosferu nastaju komplikacije. Zbog neuspjelog odvajanja kapsule od servisnog modula, koji je trebao ostati u orbiti, dolazi do paklenih turbulencija. U zadnjem trenu, 7 kilometara iznad tla, svemirski Ikar pomoću mini padobrana napušta užarenu letjelicu. Ostaje za dlaku živ. Oficijelna propaganda lažno sugerira kako je astronaut aterirao bez poteškoća.

Njet. Jurij Gagarin nije bio prvi čovjek u svemiru. Jurij Gagarin je i prije toga bio u svemiru. Čak je i američki predsjednik već tada bio u svemiru. Džaba. Šokiran komunističkim uspjehom, pokolebanim građanima Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy sasvim nepotrebno obećava kako će pobjediti Sovjete: „Smatram da ova nacija treba da upotrijebi sve svoje potencijale i do kraja ove decenije spusti čovjeka na Mjesec.” Odvažno kazuje Kenedi, uzdajući se u Nijemca Wernhera von Brauna (1912-1977), bivšeg SS-ovca, proslavljenog raketnog inžinjera. Nekadašnji nacista 8 godina kasnije, Neila Armstronga i ekipu spušta na Mjesec. Evo vam ga na, Baćuške! Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo? Bruka i sramota. Uzaludno potrošena energija i novci. Šta imamo od toga što je čovjek bio Mjesecu? Ništa posebno. Osim toga da je neko bio na Mjesecu.

Vrijedi uporno ponavljati. Da, čestitamo. Ali Jurij Gagarin nije bio prvi čovjek u svemiru. Njegova žena je također, prije tačno 50 godina, bila u svemiru. Amerikanci su bili u svemiru. Onomad su čak i Bosanci bili u svemiru. I Hercegovci. Srbi, Hrvati. Slovenci, Makedonci. Čak i Crnogorci. Gdje su mogli biti drugo? Zar je potrebno napustiti Zemlju kako bi letjeli kosmosom? Nije. Do ovog zaključka dolazi „Klub autonomnih astronauta“ – grupa pozorišnih umjetnika iz Hamburga, koja, zajedno sa zainteresiranim školarcima, koristi zemaljsku kugla kao svemirski brod. Odlična inicijativa. Kosmičke poruke odašilju se tako što se vješaju na grane drveća. Velika prednost: Članovi „Kluba autonomnih astronauta“ ne moraju biti obučeni vojnici, završiti studije tehnike, pripadati određenoj naciji. Ili imati 10 miliona dolara kako bi kao turisti jezdili kosmosom. Oni to već sad uveliko čine.

Na regionalnoj konferenciji Budućnost mobilnih aplikacija (BMA) u Opatiji grupa stručnjaka temeljno je diskutirala razvitak digitalnog tržišta. Mobilne aplikacije brzo prodiru u srce korisnika, glasi jedan od zaključaka. Gledajući naprijed eksperti vide veliki potencijal u regionalno orijentiranim appovima, te na osnovu toga široj javnosti na ugled stavljaju pet inovativnih prototipa. Uz dozvolu opatijske inicijative (Give me five!) u nastavku predstavljamo najbolje, ali zaista najbolje, mobilne aplikacije za balkansko tržište u mjesecu aprilu.

1. Ćevapp

Minimalistički realizirana aplikacija putem koje korisnici naručuju ćevape. Funkcionira uglavnom kao taxi-app. Program prepoznaje ponude u okolini („ćevap-radar“). Nauručilac se odlučuje za mobilnog dostavljača u prolazu – ili za ćevabdžinicu u kojoj ionako često ručava. Opcija „configuration“ odlučuje o porciji (pet, deset, luk, jugurt etc). Button: „price“ nudi opciju pretplate odnosno elektronske naplate. Dobar app-etit!

2. Zdravo app

Praktična aplikacija za slanje čestitki i zvučnih pozdrava. U digitalnom katalogu na raspolaganju stoji oko 10 000 raznovrsnih jezičkih fraza. Kreativni kick ove aplikacije pronalazimo u svojevrsno spontanom „real-time“ modusu. Kada osoba A osobi B pomoću zdravo app-a uputi digitalni selam, u džepu osobe B u istom momentu odzvanja tonska poruka. Efekat iznenađenja! Posebice zgodan tokom vjerskih praznika. Pošiljatelju bliske osobe biće više no oduševljene.

3. My genius

Iza ove aplikacije stoje njemački naučnici (Max Plank Institut), koji istražuju vezu između individualnih gena i društvene inteligencije. Znatiželjni korisnik obligatorni obrazac ispunjava podacima o porodici, porijeklu i naciji. Nakon što se osoba uvrsti u određeni genski pool, slijedi individualno dizajniriani intervju, koji se vrši putem kratkih poruka. Na koncu, na dnu tebele izlazi rezultat u obliku kvocijenta inteligencije (IQ). Privlačnost aplikacije leži detektivskom elementu.

4. My culture

Funkcionira kao My genius. Znatno prijaznija radna površina.

5. Balkon zapp

Balkon zapp čini sretnim. Putem mini kamere mobilni korisnik u stanju je 24 sata dnevno (live stream) posmatrati svoj balkon. Jednostavna ali jedinstvena ideja. Melem za oči. Joga za dušu. Bacite pogled kako raste cvijeće. Brojite vrapce na gelenderu. Zoomirajte insekte. Kakvi mravi, kakav safari! Balkon zapp djeluje protiv stresa. Budite glavni glumac u svom filmu. Izađite na balkon, stavite slamnati šešir na glavu, posmatrajte se kako ništa ne radite. I pitajte se zašto to ne činimo kada nešto radimo.

Atomski samuraji u Japanu. Nuklearka pod kontrolom? Diktatorske domino kockice na sjeveru Afrike. Kako zapadni saveznici podržavaju Libiju? Vrteška vijesti. Bombardovanje novostima. Previranja zbunjuju ljudskog posmatrača. Zbog toga mi je čast ugostiti jednog zaista vrsnog političkog komentatora. On će nam pomoći da stvari postavimo na svoje mjesto. Kelnski papagaj, naša zvijezda, naš superstar. Sjajan analitičar. Dobitnik prestižnih priznanja za istraživačko novinarstvo. Unikatna pojava. Kandidat za Nobelovu nagradu. Ptica koju bliski saradnici opisuju kao „skromnu i sasvim normalnu osobu“ iza sebe ima burnu prošlost. Dugogodišnje ropstvo, bijeg iz kaveza, snalaženje u gradskoj divljini. Papagaj de Cologne stalni je posjetilac Zapadnog Balkona.

– Bujrum, ptico, ovdje nema zabrane letenja.
– I feel the need, the need for speed.
– Papagaju, kako gledaš na bombardovanje Libije?
– I feel the need, the need for speed.
– Ne kontam
– Top Gun.
– Sad kontam.
– Yes, sir.
– Zanima me tvoja prognoza: Koliko je ozbiljna nuklearna havarija u Japanu?
– Vjetar nosi vijest.
– Odakle?
– S okeana ka kopnu.
– Kada?
– April, maj, juni…
– ?
– Kišni monsun iznad Kine.
– Belajsuz.
– Yes, sir.
– Nadam se da griješiš.
– Sudbina miješa karte. Ljudi pucaju poker.
– Pesimist si veći od kosmosa, Papagaju de Cologne.
– Kosmos štosmos.
– Vječna zagonetka.
– Yes sir.
– Promijenimo temu.
– Yes sir.
– Proljeće. Priroda. Buđenje. Prava divota. Kod tebe na drvetu?
– Razgovor o drveću gotovo je zločin, jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima.
– U pravu si, ptico šarena.
– Yes sir.
– Čekaj, stani, prijatelju, kuda si krenuo? Lakše nam je svima je kad si tu!
– I feel the need, the need for speed.

Francusko japanski film „Hiroshima, mon amour“, zamišljen kao dokumentarac, na kino platna 1959. godine stiže u obliku nuklearne psiho drame. Ljubavna priča. Interkulturalna poezija. U ozračju atomske bombe. Japanac i Francuskinja. Dva znojna tijela vode ljubav u pepelu katastrofe. Dvije zaljubljene duše jecaju u grču besmislene smrti. Dva glasa – mračni stihovi scenaristkinje Marguerite Duras:

Ništa nisi vidjela u Hirošimi.
Sve sam vidjela u Hirošimi.

„Hiroshima, mon amour“ totemizira ljudsko samouništenje. Dešifirira anagram tehnološke iluzije. Palimspest filma, naravno, pronalazimo u pečurci atomske bombe, bačene 6. avgusta 1945. godine u 8:15 iz američkog boeinga B-29 „Enola Gay“, iznad strateški nebitne japanske luke Hirošima. Nuklarna energija tada upotrebljena u Japanu markira početak eskperimenta koji je još uvijek u toku.

Članovi posade bombardera „Enola Gay“ u Sjedinjenim Američkim Državama bijahu slavljeni poput heroja. Zabilježene su fotografije (kasnije redom psihički poremećenih) veselih momaka u kratkim hlačama kako poziraju ispred čuvenog propelera. Patološki zagonetno djeluje fotografija pilota i kopilota kako, nakon uspješno obavljenog posla, obožavateljima dijele autograme. Potpisuju ilustracije crnobijelih atomskih pečurkica.

Posada ratnog boeinga „Enola Gay“ nije znala šta je očekuje. Ishod operacije bio je neizvjesan. Tok nuklearnog eksperimenta nesaglediv. Na Hirošimu je izbor pao iz tehničkih razloga. Pokusni kunić na jugozapadu Japana sa visine od 10 000 metara jednostavno predstavlja lako uočljivu metu. Dvije rijeke, široka delta, ušće u more. Bombaši u cockpitu nisu znali da li će preživjeti let. Preko 200 000 donjih žrtava im nisu bili na pameti.

Nuklearnu katastrofu definira stepen nepredvidivosti. Novi prostor neviđene havarije. Globalni laboratorij paranoje. Protiv nevidljivog neprijatelja u Černobilu borilo se više Rusa nego protiv Napoleona. Oko 500 000 vojnika, rudara i drugih tzv. likvidatora (tačni podaci još uvijek nisu dostupni) založili su zdravlje, platili životima, kako bi smanjili radioaktivnost, spriječili da jezgro, magma iz reaktora prodre u zemlju, zarazi Dnjepr, zatim Crno more.

Ko može predskazati posljedice Fukušime? Na Tokijski energetski koncern TEPCO možemo se osloniti koliko i na „risk management“ u Černobilu 1986. godine, kada su, nakon nesreće, sovjetski političari pozvali mase da izađu na ulice kontaminiranog Kijeva i proslave 1. Maj. Valja gledati na koju stranu će okrenuti vjetar. Ne treba brinuti, zato što smo daleko. Valja bankama koje ulažu u nuklearnu energiju i dalje davati autograme povjerenja, smješkajući se kao američki piloti koji su izvršili samoubistvo i bili sretni. Jer su preživjeli.

Ne.

Ništa nismo vidjeli u Fukošimi.
Sve smo vidjeli u Fukošimi.