Pale su obilne količine snijega. Dva i pol metra. U dužinu. Metar u širinu. Na Zapadnom Balkonu. U Kelnu. Zima stoljeća. Dramatiziraju medijski meteorolozi. Bitno je da vijest opasno zvuči. Da su saksije zamrznute. Temperature ispod ništice. Dok četiri sprata niže, klizavim trotoarom korača osoba gorda pogleda. Kraljica bljuzgavice. Krznene čizmice. Na uzici bijeli pas. Kao ovca golema – na čičak isefenirana pudlica. Elegentna šetnja u dvoje. Da li to žena zaista voda bekana? Jok. Laje. Nešto ne štima. Neugodno joj se otima. Tetura. Čini se da pas šepa. Na sve četiri noge. Kao da hoda po vrelom asfaltu. A ne po snijegu. Možda ga nagriza so. Odozdo. Vjerovatno. Komunalna služba sipala je svu noć. Mlada damo, trebali ste mu šape namazati vazelinom. Morate to imati kod kuće. Manje će ga boliti. Vi ste obukli čizme, dok on hoda bos.

Zima je nepravedna. Ljudi zli. Nebo mutno. Avioni u letu. U pravcu kelnskog aerodroma. Spušta se. Lagano. Gore nije hladno. Gore grijanje radi. Tek na zemlji nastaje belaj. Kada pilot ugasi motor, kada putnici napuste mašinu, čeličnim pticama ekspresno se ledi lijevo, zatim desno krilo. Ili obratno. Najčešće istovremeno. Ukočiće se mlaznjak ispod pazuha. Smrznuće se kljun. Okovaće ga led. Neće moći maknuti. Šta ćemo sad? Kein Problem. Kucnuo je čas junake. To je momenat kada profesionalni kelnski odmrzivači aviona stupaju na scenu, stručni tim okupljen oko Heinza Plueckthuna. Antifriz gladijatori imaju zadatak, u roku od deset minuta, uoči narednog leta, od leda osloboditi svaki avion, svaku cessnu, svaki boing, koji je naumio napustiti zračnu luku. Po bio to tamo i nekakav pišljivi jumbo jet. Makina na dva sprata.

Zašto posao mora biti završen u roku od deset minuta? Zato što nakon deset minuta prvi, novi, tanki sloj mraza ponovo opsjeda krila aviona. Led ometa aerodinamiku. Naopaki protok vazduha, pri startu, ugrožava stabilnost mašine, sigurnost putnika. Zbog toga profesionalni odmrzivač Heinz čuči u maloj korpi, na petnaest metara visine, iznad jumbo jet-a. Osam sati dnevno. U stilu vatrogasca, podignut dizalicom, natakaren na prikolicu kamiona, u čiji rezervar stane nekoliko hiljada litara antifriza. Na glavi šljem. Na nogama dupli par čarapa. U rukama crijevo, mlazni pištolj iz kojeg pršti tečnost. Antifriz udara od avion, stvara tamni oblak, sačinjen od pare, leda i snijega, koji pada prema dole, ka asfaltu, kompletno zavejavajući kamion u kome se nalazi Heinzov partner, koji naslijepo vozi oko boinga 747. Naravno, uz pomoć toki-vokija, pomoću kojeg šef odozgo daje upute. Vozi Miško, nemamo vremena!

Zima je nepravedna. Nebo mutno. Avioni u letu. Vraćaju se odakle su došli. Putuju tamo odakle će se vratiti. Dok poštovani pasažiri gore žvaću sedviče, slušaju muziku, gledaju filmove, dole, u sniježnoj areni aerodroma, Heinz i gladijatori zaskaču narednu mašinu. Borba protiv leda se nastavlja. Novac je velik. Životi su u pitanju. Ovih dana ima toliko posla da junak ne stiže izaći iz korpe, sići na pistu, otići na wc. Desi se, kad zagusti, da odmrzivač odozgo jednostavno baci piš. To niko ne primijeti. Čak štaviše. Antifriz tada brže otapa. Podigneš nogu, kao pas, zatim fino kroz nogavicu, na jumbo jet. Vau! Vau! Vau! Raduje se pudlica ispod Zapadnog Balkona. Maše repom. Spušta nogu. Pokazuje njuškom prema meni. Na četvrtom spratu. Da li me vidi, kako virim iza saksije? Gospođo, gospođice, kraljice bljuzgavice, smijem li Vašem psetu baciti jednu paštetu iz Bosne? Odozgo. Ja ih više ne jedem. Pun ih mi je ormar. Bolje bi mu prijalo, nego da liže odvratnu komunalnu sol. Sa šapica. Zaboliće ga stomak.

Mećava na planini između Pakistana i Afganistana. Julian Assange ulazi u pećinu Osame bin Ladena.
– Dobar dan, imate li wireless?
– Imamo.
– Smijem li kratko?
– Naravno.
– Hvala.
– Znam kako ti je, mladiću.
– Hvala.
– Čaj?

U špilju upada Dick Cheney. Blijed ko krpa. Bivši potpredsjednik SAD-a.
– Dobar dan, imate li wireless?
– Izvolite.
– Hvala.
– Loše izgledate.
– Nigerija. Zaganjaće me preko interpola.
– Čuj to.
– Korupcija. 180 miliona dolara. Halliburton & Co. Bivša firma. Nisam kriv.

Julian Assange iza laptopa.
– Ja mislio vas dvojica neprijatelji.

Osama i Dick istovremeno.
– Hakeru, naivan si kao kengur.

U pećinu uskače vojnik, sjevernokoreanska uniforma. Salutira pred domaćinom.
– Dobar dan, imate li wireless?
– Od koga si ti, sine, zbrisao?
– Od tate.
– Ja mislio ozbiljan diktator.
– Gledao «Ghostwrither-a». Totalno poludio. Pobiću vas. Svi ste vi CIA, kaže.

Dick Cheney – kikot. Julian Assange – ruka u kosi. Kroz okno u pećinu utrčava Mesut Özil, u dresu Reala. Opće oduševljenje.

Sjevernokoreanac baca kapu u zrak.
– Mesuuuuuuuuuuuuuut!
Društvo dodaje.
– Öziiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiil
Vojnik ponavlja.
– Mesuuuuuuuuuuuut!
Svi skupa mnogo glasnije.
– Öziiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!l
Pa još jednom
– Mesuuuuuuuuuuut
– Öziiiiiiiiiiiil

Mesutu neugodno. Tiho u pravcu Osame.
– Selam aleikum, imate li wireless?
– Imamo.
– Naprašio me Mourinho.
– Eh?
– Teror. Otkako smo izgubili protiv Barcelone.
– Neka malo.
– Nisam Ronaldo, da mu u slobodno vrijeme pravim trbušnjake

Zaglušujuća eksplozija. Dim. Dreka. Panika. U pećinu provaljuju maskirani specijalci. Britanski komandosi. Naoružani do zuba. Snajper, crvena tačka na bradi Osame bin Ladena.
– Odgovaraj! Šta je ovo?
– Internet kafić.
– Otkud wireless?
– Od komšije.
– Čiji je ono crni Jeep ispred pećine?
– Moj.
– Niste stavili zimske gume, kazna, 80 eura. Odmah!

Osama karticom plaća kaznu. Vojnici se povlače, ulaze u transporter. Julian Assange zatvara laptop, ustaje, polazi za njima.
– Sačekajte. Predajem se! Samo malo.

Bizaran primjer direktne internet demokratije u Sjedinjenim Američkim Državama: Kolebljiva trudnica od posjetitelja bloga «Birht or not» tražila da glasaju za ili protiv abortusa. Rezultat indikativan. Za porođaj glasalo 22,03%. Opciju pobačaj kliknulo 77,97% korisnika. Glasanje traje do 9. decembra tekuće godine. Do tad u Minnesoti neodlučna žena ima pravo legalno abortirati. Vijest o etički sumnjivom upitu pustila je digitalne krake, začela diskusiju, trač, furtutmu u blogosferi. Pfui Teufel. Kako može? Zašto ne? Jedni su bili pro. Drugi kontra. Sve dok neko nije provalio patku. Bio je to jedan veliki neukusni fejk, sramotni lov na klikove (attention whoring), objavljuju naposljetku novinari CNN-a. Olakšanje diljem mreže. Gorak okus za sobom ostavlja oko dva miliona glasova izbrojanih tokom degutantne kompanje.

Onesviješteni korisnici interneta koji se smatraju dovoljno osviještenim da putem kompjutera glasaju za ili protiv embrija u stomaku nepoznate žene, slični su onima koji ovih dana u Njemačkoj naglašeno brkaju sferu nečega što se zove javni prostor s onim čime nas ideološki latentno šopaju kompanije poput Google-a, Apple-a ili Facebook-a. Aktualni slučaj: Nakon što je servis «Google Street View» u Berlinskoj republici pušten u pogon, u virtualnim prikazima ovdašnjih gradova otkrivamo, osim detaljno usnimljenih ulica, oko 250 000 zamagljenih objekata. Što kuća, što garaža, što vrtova, anonimiziranih od strane Google – na zahtjev ljudi koji baš nisu imali želju da im ineternet prolaznici zaviruju u pendžer. Ništa loše u tome. Horor nastaje onda kada u mreži zamagljeni objekti u Essenu, u stvarnom svijetu jednog jutra osvanu izrešetani sirovim jajima.

Počinitelji su bili, naravno, radikalni fanovi firme Google. Kako možemo biti sigurni? Lako. Pronađeni su im tragovi. Naljepnice na poštanskim sandučićima: «Google is cool». Osim pobješnjelih internet aktivista koji imaju jaja, njemačkim ulicama trenutno ordinira svojevrsna foto gerila. Posionirani korisnici Street View-a zamagljene kuće nanovo fotografiraju kako bi ih naknadno, putem određenog programčića, mogli vratiti, tačnije, prošvercati natrag u mrežu. U skladu s demokratskim principom: Kliknem ti se na kuću! Zabluda leži u pogrešnom shvatanju javnog prostora. Agresija zavedenog subjekta proizilazi iz naivnog idealizma, simulirane Google javnosti, koja pogrešno sugerira da uslužuje interese planete. Džoker pitanje za publiku: Zašto bi vlasnik bilo koje privatne kompanije zastupao javni interes a ne svoj?

Završimo samokritično. Kad nam već ništa drugo ne preostaje. Jašta. Pisci i novinari također prodaju duše. Za klik više. Vrijednost pisanog slova više zavisi od veličine nervoznog čopora, spontano konsteliranog broja posjeta. Nego od potencijala tamo neokg jednog ali vrijednog čitatelja. Drugim riječima, ovaj tekst na slobodnom tržištu vrijedi stotinu puta više, kada ga pročita sto ljudi koji me ne razumiju. Nego kad ga pročita jedan čovjek koji konta u čemu je fol. Jedan čovjek koji možda kuži da i ja zastupam svoje interese. Da je i meni stalo do njegovog klika. Da ga i ja zavodim. Ovdje. Na Zapadnom Balkonu. Dok posmatram zamagljenu javnost. Prvi snijeg na zgradama, kućama i garažama u Kelnu. Led u saksiji. Svijet poklopljen decembrom. Iznenadnu promjenu vremena. Sve je ovo (uključujući Wikileaks) moja draga tetka Nisa predosjetila, kada ju je prošle sedmice u Sanskom Mostu s leđa zasvrbio ben.

Smrt ista, okolnost drugačija. Ubistvo u Dominikanskoj Republici. Nesretna Carmen Altagracia Castillo (60) hladnokrvno zatučena u dnevnom boravku. Jedini svjedok zločina bio je žrtvin papagaj, njen pričljivi ljubimac. Policija izašla na teren. Saslušala pticu. Privela u stanicu. Nadležni inspektor iz životinjskog brbljanja pokušava izvući korisne indicije, podatke, koji vode ka počiniocu, odnosno počiniocima. U fokusu istrage: svi oni koji su imali bilo kakav kontakt sa žrtvom. Kućne posjetioce papagaj poznaje poimenice. Odgovor na pitanje ko je ubio gospođu Castillo još se čeka. Većina ubistava širom svijeta ostaje nerazjašnjena. U slučaju Dominikanske Republike tračak nade plamti li plamti.

Lansirani vanserijskom saradnjom, iz Latinske Amerike selimo u Evropu, grad Keln, poznat po koloniji takozvanih divljih papagaja, nastanjenih u alejama platana na gradskom groblju Melaten. Zelene ptičice (psittacula krameri) ovdje već decenijama žive na slobodi, u jednom, može se reći, sretnom paralelnom papagajskom društvu. Otele se. Pa ih boli briga. Jedan od njih naš je poznanik. Papagaj de Cologne. Drugar s gelendera. Stalni posjetilac Zapadnog Balkona. Svjedok vremena u kojem živimo. Borac za istinu. Vrsno pero. Korifeja investigativnog novinarstva. Izdvajamo zanimljive detalje iz višesatnog razgovora, u kojem je bilo riječi o globalnoj pravdi, ljubavi, terorizmu i novom filmu Angeline Jolie.

– Zdravo, papagaju dobri.

– Zdravo. Zdravo.

– Ptica, svjedok zločina. Da li su papagaji pouzdani?

– Ošišaj me na ćelavo ako nisam.

– Šta se sve može posvjedočiti?

– Samo ono što možeš ponoviti.

– Sivi afrički papagaj Angeline Jolie opet stupio u štrajk glađu, nakon što ga je prezaposlena režiserka strpala u holivudski hotel za životinje?

– Ljubavna priča.

– Zavist?

– Ošišaj me na ćelavo ako nisam.

– Papagaju, pitaću te naivno. Da li si ikad ozbiljno razmišljao o pojmu globalne pravde?

– Kako kome.

– Imaš li strah od najavljenih terorističkih napada u Njemačkoj?

– Uvijek je bilo nekako.

– Njemački ministar unutrašnjih poslova, proročica Azira, iscjelitelj Torabi. Ko je jači?

– Ošišaj me na ćelavo ako nisam.

– Za kraj još nešto, prijatelju mili. Šta je to najveći zločin na svijetu?

– Ko ubije jednog papagaja kao da je ubio cijeli svijet.

Da sam Jackie Chan ne bih razmišljao. Skočio bih s balkona na oluk. Obuhvatio lim. Neustrašivo krenuo prema dole. Sa četvrtog sprata. Grabio bih, kao puma, pokraj prozora kovrčave komšinice s trećeg. Ništa je ne bih pitao. Kaskaderski bih zavirio kod studenata s drugog. Guten Morgen, Deutschland! Zatim tiho potonuo iza gelendera povučeno obitavajućeg bračnog para sa prvog sprata. Da li su živi? Da li se vole? Logikom kvadricepsa (mišić iznad koljena), sa visine od metar i pol, konačno bih, spektakularno, naglavačke, aterirao u hrpu jesenjeg lišća. Ššššššššššššš. Doček na ruke. Kolut naprijed. Padanje – osnova borilačke vještine. Toliko o tome. Zabezeknutom prolazniku bih kratko na kineskom pojasnio: «Hu, ha!» (Ko bi gori sad je doli). Potom nastavio svojim putem. Zašto? Zato što je Bruce Lee bio ozbiljan i postigao sve u životu. Meni je ostalo da se sprdam.

Kao balkonska Kung Fu Panda bih se vinuo u suprotnom pravcu. Preko limenog oluka popeo na krov. S jednog krova lako stižeš do drugog. Sa drugog na treći. Možda bih sreo nekog od raje. Zračni sport, inspiriran trikovima Jackie Chana, zove se «parkour». Pariz. New York. Berlin. Keln. Slijedim filozofiju opasnog skoka. Suštinsko pitanje glasi – kako savladati prepreku na putu. Elegantno i efikasno. Lokvu, žbun, auto, garažu, zid ili zgradu. Mimo profesionalnih trikova u filmu Luc Bessona «Banlieue 13», gledao sam more amaterskih klipova na internetu. Jedna od bazičnih disciplina parkoura je takozvani «proskok» (franchissment/underbar), akrobatsko provlačenje kroz urbane procijepe, rupe u prostoru, praznine između šipki na ogradama. Tim putem dolazimo do slijedećeg odlomka.

Da je rat, da je Prijedor, da sam Jackie Chan, ne bih dugo razmišljao. Popeo bih se na gelender i skočio sa balkona na krov Kina «Radnik». Odatle bih se frcnuo dalje uvis, na vrh Plavog nebodera. Sa Plavog bih skočio na Crveni neboder. Ništa mi ne bi bilo. Preletio bih Kokin grad, doletio do krova Osnovne škole 16. Maj. Doček na ruke. Kolut naprijed. Od osnovne škole do gradske klaonice nije dalek put. Nakon klaonice valja opet uzeti dobar zalet. Troskok: Vatrogasni dom – Robna kuća Patrija – Hotel Prijedor. Sa zadnjeg sprata Hotela Prijedor bih prekoračio do planine Kozare. Hvatao prvog bora u šumi. Zagrlio ga čvrsto. Prebacivao se uzbrdo, s grane na granu. Od šišarke do šišarke. Sve do Spomenika revolucije na Mrakovici. Lavirint od betona najlakše osvajaš tako što tijelo razapneš između dva bloka, oprezno koračajući ka nebu, kao gospodar zmajeva, u nekom uskom sokaku posred Hong Konga.

Da sam Jackie Chan ne bih razmišljao. Iz lavirinta prošlosti, od Kozare put vodi preko Alpa do rijeke Rajne. Penjem se na most Pruskih kraljeva, visoku željeznu konstrukciju. Na federima potisnute želje skačem na vrh Kelnske katedrale (157,38 m). Saltom savladavam ponor pješačke zone, šoping centar, čiju nevinost teško podnosim. Doček na ruke. Kolut naprijed. Na krovu bivše zgrade njemačkog Gestapoa. Balansiram niz požarne stepenice, s druge strane zida, muzej zločina, noktima ugrebani epigrami mučenika: «Ovdje sam, ne znam zašto». Ništa me ne može spriječiti. Lebdim iznad tramvaja, sijevam kao mačka na prvo drvo, s grane na granu, do televizijskog tornja «Colonius» (166 m). Sa tornja na kuku, na prečku dizalice iznad gradilišta nove džamije, odatle prečicom do stare sinagoge, sa čije kupole se direktno obrušavam na komšijinu satelitsku antenu. Odozgo. Sa tanjira satelitske elegantno silazim na Zapadni Balkon, vraćam odakle sam krenuo. Zašto? Zato što je Bruce Lee bio ozbiljan i postigao sve u životu. Meni je ostalo da se sprdam.