Kelnski karneval odlikuje visok stepen šašave entropije. Negdje drugdje maškare se možda svode na mimohode, balove i oficijelne svečanosti. Karnevalisti na Rajni, međutim, ludilom raspolažu znatno velikodušnije. Unose ga u svakodnevicu. Kostimiraju se na poslu. Meću masku kad krenu na kafu. Slave potisnuto. Sklapaju pakt s podsviješću. Pogled s balkona. Inventura 2011.

– 1 ćelavi karatista šućmurasti pojas
– 5 pripitih indijanki
– 1 zebra
– 2 krokodila
– 1 sočna naranča
– 5 kremica protiv herpesa
– 1 kondom rumenih obraza
– 2 policajke u minjacima
– 1 muška tuš kabina
– 3 popa sa šejtanskim rogovima
– 1 hirurg u zelenoj kecelji glasno viče „1. FC Kööööln“
– 1 bradati maharadža u florescentnoj uniformi komunalnog radnika

Stop. Nije kostim. Već pravi čistač ulice. Indijac u borbi protiv karnevalskog otpada. Na izgubljenom položaju. Staklo, plastika, konfeti, cvijeće, bljuvotina, ostaci od hrane…

– 3 bubamare
– 2 pčelice
– 1 dobra vila
– 2 mačke
– 2 higijenska uloška
– 7 patuljaka traže Snjeguljicu
– 4 mlijeka u tetrapaku zavijaju: „Vivaa Colooonia!“
– 1 plastično pokovanje kečapa na dvije noge
– 2 majoneze
– 1 krava
– 1 žirafa
– 1 baba s viklerima u kosi, kompletno zavijena u frizersku plahtu

Stop. Nije kostim. Gospođa daje trajnu. Istekao parking. Izašla na ulicu. Požurila produžiti. Juriša ka automatu. U rukama gvozdeni eurići. Zna da čuvari zakona ne spavaju.

– 1 Batman s pivom u ruci
– 2 Supermena u homoerotskom zagrljaju
– 1 Pipi Duga Čarapa
– 3 musketira
– 1 južnjački vojnik,
– 4 skijaška skakača u punoj opremi
– 1 kermit & miss piggy
– 1 pilot & padobranac
– 1 John Travolta & disko kugla
– 1 podzemni rudar kuca kratku poruku
– 1 vještica gura dječija kolica puna alkohola
– 1 strašilo razapeto na banderi iznad kafane

Stop. Nije čovjek. Već „Nubbel”. Slamnasta lutka koja preuzima grijehe. U pepelnu srijedu. Presudiće će joj rulja. Jer je kriva za haos. Karnevalisti nisu. Nubbel je lumpovao. Mi nismo. Psovaće mu sve po spisku: “Hu hu Drecksack!” (Vrećo smeća!) Kada ludilu dođe kraj, lutka na lomači obećava uskrsnuće.

Ljubavna afera? Stres na radnom mjestu? Odmor od svega? Agentura “Alibi-Profi” iz Bremena na sjeveru Njemačke pomaže ljudima u nevolji. Nudi adekvatna rješenja. Osnivač i vlasnik preduzeća, Stefan Eiben, zadovoljan je razvojem tržišta. Nedostupnost je luksuz. Prodavači alibija profitiraju od tehnoloških dostignuća komunikacije – tako što Vas štite od istih. Ne stižete odgovoriti na poslovne mejlove, izbjegavate javiti se na mobitel, ležite u krevetu s ljubavnicom ili ljubavnikom, jednostavno ste preopterećeni terminima i obavezama? Budite bez brige, neko od telefonista, profesionalno obučenih glumaca, podiće slušalicu u Vaše ime, uvjerljivo izmišljajući razlog vašeg nejavljanja. Cijena, 39.00 eura.

Ljubazan glas potvrđuje kako se nalazite u Španiji (VIP-seminar), taman ste stigli na aerodrom (Aeropuerto de Madrid Barajas), upravo ulazite u mašinu, gdje ste morali, naravno, ugasiti mobitel, pa zbog toga niste dostupni. Prodavač alibija će se predstaviti kao domaćin projekta, zaista je impresioniran inovativnim idejama poslovnog čovjeka, koga je, evo, prijateljski ispratio na avion. U pozadini bruji atmosfera madridskog terminala T4. Žamor na španskom jeziku. Zašto bi neko onda slutio da je muž, ustvari, u zagrljaju mlađahnog ženskog subjekta u hotelu “Kleine Villa”, u vulkanskim brdima zapadnonjemačkog Eifel-a. Nekoliko dana kasnije supruga dobija čak i razglednicu, iz sunčane Španije, dakako, s originalnim poštanskim markicama. Ekstra usluga. Cijena, 8.00 eura.

Agentura “Alibi-Profi” posluje legalno. Kriminalcima su vrata zatvorena. Ko namjerava pljačkati banke, neko će mu drugi čuvati leđa. No, ako imate jaku potrebu za slobodnim paralelnim životom, na pravoj ste adresi. Zanimljivu ponudu predstavlja “Alibi Flatrate”. Permanentno pokriće. Paket namijenjen kupcima koji, uslijed manjka priznanja, od okoline kriju svoje pravo zanimanje (escort-service, novinari, vojska, političari). Ovaj alibi uključuje stalno zaposlenje u imaginarnom preduzeću po Vašem izboru. Izradu prospekata, vizitnih kartica i odgovarajućih internet stranica. Telefonski dostupni radnim danom od 09:00–17:00. U slučaju da niste tu (training, meeting) vaši asistenti ažurno notiraju poruku. Cijena, 349.00 eura. Trajanje ugovora – najmanje 3 mjeseca.

Prodaja alibija ima budućnost. Agentura traži nove vanjske saradnike u gradovima Berlin, Hamburg, München, Dortmund, Frankfurt, Düsseldorf, Hannover, Leipzig, Dresden, Bochum i Keln. Poželjni su vještina komunikacije, visok stepen odgovornosti i samostalnost u radu. Kreativno razvijanje novih oblika izgovora također su dobrodošli. Navodi se primjer saradnika iz Kelna, koji notorno čuči na Zapadnom Balkonu. Njegova ponuda samo je dio opsežnog plana modernizacije industrije. Cilja na kupce koji provode mnogo vremena na internetu. Poslodavci i partneri koji sumnjaju da dangubite, neka se obrate njemu. On jamči da ste bili s njim na Balkonu. Da ništa niste uradili. Ništa ružno. Cijena, po dogovoru.

Nekoliko svjetlosnih godina udaljen od mahinacija njemačkog ministra odbrane, još dalje od pomahnitalog Gadafija i sinova, možda najdalje od američkog predsjednika Baracka Obame, koji u Bijeloj kući starom Bushu oko vrata kači «Medalju slobode», u pretrpanom podrumu sarajevskog naselja Mojmilo, olimpijski zamišljen stoji moj otac i ne zna šta bi bacio van. Brdo starudija. Čega se otarasiti? Kad jednom izgubiš sve, teško ti se odreći bilo čega. Kauča na rasklapanje dovezenog iz Njemačke. Rastavljenog regala od javora, od kojeg bi se moglo napraviti još najmanje stotinu skemlija. Zelenih ribarskih čizama, na koje si bijelom kredom, štampanim slovima napisao: «Ne kradi – puko đon!» Nije smiješno. Mafija odozdo odnosi bicikle, boje, ljepila. «Odlično su povezani!». Zamišljam vrhušku sarajevskih lopova kako u zadimljenoj kafani na rubu grada kuju plan – kako provaliti u podrum moga oca i ukrasti mu ribarske čizme.

– Šeki, ti držiš stražu! Čuvaj se dede s crnom beretkom iz susjednog haustora. Kažu da sve vidi. Ne skida se s prozora.
– Fiki, ti ćeš pozvoniti gatari Remzi s drugog sprata. Ona će nam otvoriti vrata.
– Šta da joj kažem?
– Reci da imaš termin. Sjetiće se.
– OK.
– OK.
– Ja i gospodin Pajser silazimo u podrum. Pola sata posla.
– Šefe, zar nije jednostavnije da odmah likvidiramo beretku na prozoru?
– Jok. Krađa je krađa. Radimo bez rizika.

Najpopularniji njemački političar nakon Adolfa Hitlera i Willya Brandta, ministar odbrane Karl Theodor zu Guttenberg, također je vjerovao da radi bez rizika, kada je pišući doktorsku disertaciju nonšalantno preuzimao tuđi materijal i misli – bez korektnog navođenja izvora. Na čak 270 od 393 napisanih stranica «dr. Googleberg» doslovno je prepisivao od drugih. Fusnote ni za lijeka. Plagijat ko kuća. Čak ni uvod, srce disertacije, nije njegov. U bobu kopirani članci iz novina, dugački odlomci iz raznih znanstvenih publikacija… Osim korištenja tuđeg duhovnog vlasništva, političar je zlouptrijebio položaj tako što je od parlamentarne naučne službe («Wissenschaftliche Dienste des Deutschen Bundestages») crpio tekstove, koje je u cijelosti ugrađivao u disertaciju. Gluho bilo. Doktorska titula oduzeta. Opozicija traži ostavku. Dr. Angela Merkel ga štiti.

Karl Theodor zu Guttenberg nadalje je najomiljeniji političar u državi, tvrde agencije za istraživanje javnog mnijenja. Zašto? Zato što je plemićkog porijekla? Ko pođoni nije ukrao? Jedna stvar je jasna. Ako ih ikad popravi, otac će, zasukan kakav jeste, sa svojih ribarskih čizama vjerovatno izbrisati upozorenje kradljivcima. Ženo, dajder tu krpu! Kao da gledam. U slučaju da zaista tako postupi, to neće biti primjer poštenja. On će to uraditi tek tako. Reda radi. Jer kad zima prođe, sezona lova počne, kad uskoro izađe na rijeku i otac će, poput ostalih ribara, sumnjivo gaziti od obale do obale. Zakači li šta, mrežu punu mekousne pastrmke hinjski će zavezati za zelenu čizmu, ispod površine vode. Zato što se ne smije vidjeti da li unutra nešto zateže ili ne. Niko osim njega na ovom svijetu ne smije znati gdje riba grize. Mutna li je filozofija ribara i političara. Čija se rabota svodi na to da jedni drugima otimaju ribe.

Dok se u Barceloni na najvećem svjetskom sajmu telekomunikacija («Mobile World Congress») mobilni dunjaluk divi novim standardima bežične telefonije, ulicom ispod Zapadnog Balkona korača bezimeni prorok sa starom pokvarenom nokijom u ruci. Komšija beskućnik. Plastično mumificirana, čvrsto prislonjena na uho, njegova nokia odavno je riknula. Kelnski ridikul, ipak, glasno telefonira demonima: «Halo! Ja? Jok. Ne zna on. Ma kakvi. Obaviću ja. Pustite mene. Mlad je dečko. Nema iskustva.» Šešir a la Semir Osmanagić. Šal. Kaput od krzna. Da li je to stvarno Sam? Najavljuju da dolazi na gostovanje u Njemačku. Ne, to nije bosanski doktor sociologije. Već kelnska skitnica. Lokalni poremećenik s odvezanim pertlama. Sapliće se. Samo da ne padne. Nema vremena. Telefonira. Biznis. Poslovni partner s one strane veze, u mračnom kutu unutrašnje kompanije, kao da je nezadovoljan.

Iako je klima povoljna. Prošle godine širom planete prodano 1 600 000 000 mobilnih aparata. Apple provalio fol. Branša eksplodirala. Potrošači poludjeli za smartfonovima. Telefon prevazišao telefoniranje. Internet i aplikacije otvaraju vrata neograničenim mogućnostima za koje nismo ni slutili da ćemo ih jednog dana naslutiti. Mail. Facebook. Twitter. Vegetarijanski restoran, kiosk ili bordel? Tražite benzinsku pumpu u blizini? Vaš uređaj povezan je sa satelitom. Bitte schön. Prezentiranje informacija o neposrednoj okolinu nosi skroman naziv «augment reality». Proširena realnost. Obećava demokratiju i bolji svijet. LG E900 Optimus 7, Blackberry Torch 980, HTC Desire. Revolucija u Egiptu prosto je nezamisliva. Bez pametnih telefona. Protest digitalnih demonstranata prešao je s mobilnog na mobilni, sa server na server, zatim se spustio na ulicu.

Zbog toga se postavlja ključno pitanje. Kako je onda moglo doći do Francuske revolucije 1789. godine? Historijski gledano. Bez blagodati facebooka, twittera & co? Da li je juriš na Bastilju zaista mogao uspjeti? Bez mobitela u džepu pobunjenika. Nude nam se dvije opcije. Trezveno, racionalno i prošireno realno gledano: Ili se Francuska revolucija ustvari nije ni desila? Laž. Deformacija. Propaganda. Ili je do narodne pobune moralo doći istim sredstvima kao proteklih dana na Trgu Tahrir u Egiptu. Drugim riječima, sve su prilike da fenomeni poput twittera i mobilne telefonije postoje duže nego što mislimo. Pomno sljedeći trag spektakularnog otkrića ulazimo u gnijezdo medijskog neorealizma, perfektno modificiranu maglu istorijske zavjere iz koje nas može izbaviti samo jedan čovjek.

Jer jedino Semir Osmanagić, osnivač fondacije «Bosanska piramida Sunca», jeste u stanju dokazati da su ljudi koristili twitter još prije 10 000 godina. Na proplancima u blizini Visokog. Patriotski polažemo nadu u volontersku akciju «MRAV 2011» – kada će u podzemnim tunelima, nakon što se, naravno, iz labirinta ispumpa voda, biti utvrđen i dekodiran vjerovatno najstariji «tweet» na svijetu. Drevna poruka, 140 znakova dugačka, uklesana u ponosni bosanski kamen. Dr. Sam ove sedmice gostuje u Minhenu i Frankfurtu na konferenciji «The World of the pyramids». U društvu slično renomiranih ličnosti Graham Hancock (UK), Joseph Davidovits (Francuska) i Chris Dunn (USA). Ulaznica 69 eura. Sitnica. Trebalo bi otići. S kolegama podijeliti spoznaju kako «Bitka na Neretvi» zasigurno ne bi mogla biti dobijena da partizani nisu koristili twitter. Heroji su bili osuđeni na propast. A onda im je Drug Tito poslao čuvenu narodnooslobodilačku kratku poruku: @šaban: ranjenike ne smijemo ostaviti 🙂

Sat zvoni u 5:00. Tuširanje, kafa, doručak, dugačke gaće, rukavice, kapa, bicikl. U 6:00 Sebastian punim gasom juri ulicama Kelna. Pacijenti čekaju. Raštrkani po cijelom gradu. Osamnaest bolesnih duša. Popeli se na prozore. Stoje na balkonima. Ne mogu bez njega. Bez sirupa, tablete, injekcije, nekoga da im izmjeri tlak, da ih okupa. Samo što se nije pojavio, iza okuke. Sebastian im valja glave. Bolnička ambulanta na biciklu. Mladić s kojim će razmijeniti riječ-dvije. Za neke od usamljenika medicinska pomoć nije toliko bitna. Razumljivo. Kad si žena od stotinu godina. Kad živiš sama. Kad bi nekako da umreš. Ali ti se ne da. Jer je bog zaboravio doći po tebe. Neće. Sebastian hoće. On je jedini koji misli na tebe. Budi zahvalna, starice, ponudi momku čašu pjenušca, zalij tabletu, nasmiješi mu se ponajprije. Pa se onda jadaj.

Sebastian vozi brzo ali pažljivo. Sportski bicikl. Crn. Specijalna izrada. Vidi se. Makina podešena za njegovu visinu. Preko dva metra. Zima, led, snijeg. Kein Problem. Veću opasnost po zdravlje čine jabuke. Bombardovanje voćem. Svaki dan. Ne možeš se spasiti. Od agresivnog nutkanja. Gdje god uđeš, uvale ti jabuku. Pa onda ostalo. Hajde ovo, hajde ono. Slano. Slatko. Ručak, večera. Pustite me ljudi! Može li samo da zapalimo cigaru? Dogovoreno Sebastiane, ali turi makar ovu nakiselu u torbu, nek ti se nađe za kasnije, da vidiš kako je slatka. Smušeno govori pacijentica koju je u sedamdesetoj godini napustio muž, nakon što je konačno, sebi i supruzi, priznao da je gej. Eno ga u živi zgradi preko puta s frajerom, grom ga strefio, neće da me pogleda, upita kako sam, sramota, kroz šta smo sve u životu prošli…

Male su mu šanše. Ako nastavi ovim tempom okretati pedale, brinuti se o ljudima, Sebastian se neće obogatiti. Mjesečna plata – 1200 eura. Kirija u Kelnu skupa. Budućnost upitna. Prijatelji iz djetinstva bolje zarađuju. Jedan je u upravnom odboru osiguravajećeg društva. Drugi radi nešto u vezi s medijima. Neka uživaju u poslu, ako su ga mogli birati. Velik je to luksuz. Otići u operu s gospođom, koja je nekoć bila mrak djevojka. Kao lutka će je obući. Srediće se i Sebastian. Hlače na peglu. Sako. Kravata. Dama predlaže da sjednu u stari mercedes iz garaže. Dvadeset godina ga niko nije palio. Otkad je suprug preminuo. Naravno. Kakva li će to divna scena biti! Kad Sebastian i mrak starica uplove u parking opere, iskrcaju se iz merdžana. Ona ga plaho prihvati pod ruku. A na bini – Giuseppe Verdi.

Zašto Sebastian radi ovaj posao? Jer voli jahati bicikl? Valjda. Kao da bolje shvaća tu neku stvarnosti, kad se popodne zadrži kod djeda, koji na kuhinjskom stolu po hiljadu i prvi put razvlači raskupusanu kartu istočne Evrope, tražeći šumu, rijeku, selo u kojem je rođen, nostalgično lamentirajući nad prokletom Šlezijom, iz koje je skupa s porodicom, pobjegao krajem Drugog svjetskog. A i inače. Sebastianovi pacijenti pričaju mnogo o ratu. Još uvijek. Vječna tema. Dok si živ. O čemu bi drugom? Arapske revolucije, univerzalni punjači za mobitele i Rumsfeldovi memoari ih baš i ne zanimaju. Zašto ambulantni biciklista Sebastian radi ovaj posao? Vjerovatno zato što je odrastao u komšiluku staračkog doma – u koji je kao klinac krišom provaljivao. Na dva točka. U potrazi za avanturama. Upoznavajući zagonetne duše. Ljude oboljele od vremena. Koji jedva čekaju da nekome ispričaju svoju priču.