Odmah mi je nešto bilo sumnjivo. Putnički avion na relaciji Sarajevo – Keln. Ekonomska klasa. Mantil, šamija, cipela na šnalu. Agent. Undercover. Špijun. Preslikan iz CIA priručnika: «The Official CIA Manual of Trickery and Deception». Nana na tajnom zadatku. Naivno se pretvara da je naivna. Prepoznajem metodu. Na sjedištu pokraj mene. Pokušava me pridobiti. Uvući u razgovor. Kaže da je iz Čelića krenula za Australiju. Govori kako je već jednom letjela do Sidneja. «Puna 24 sahata!» Ako je tako, zašto uoči starta nije umjela svezati pojas? Čelići kraj Brčkog.

– Putujete sami za Australiju?
– Tečić me vodi.
– Gdje vam je tečić?
– Eno ga naprijed, sjedi haman do pilota.

Zdravo sam oprezan. Profesioanalno paranoičan. Upućen u prljave trikove tajnih službi. Pristajem na igru. Iz tašne ispod prednjeg sjedišta vadim novine. Listam. Zadubljen u tekst. Kao da ništa ne primjećujem. Snažne ruke. Dlačice na obrazima. Veliki prsten. Na nasjedam na provokacije.

– Allahu dragi, vedra li dana!
– Nano, mi smo sad iznad oblaka.

Povrh Alpa, špijunu pod nos podmećem fotografiju čovjeka u sjeni. U novinama objavljen isječak iz nove knjige o Julian Assangu. «Wikileaks: Inside Julian Assange\’s War on Secrecy». Britanski autori (David Leigh & Luke Harding) pišu o tome kako je internet aktivista agente CIA-e varao istim, njihovim, sredstvima. Prepredeni dvometraš bi se, navodno, prerušavao u starije žene kako bi nesmetano mogao razgovarati s novinarima Guardiana.

– Tri sina u Australiji. Jedna kćerka u Americi
– Imate li unuka?
– Unuka i praunuka.
– Nedostaju li Vam?
– Na kraj svijeta da su – samo nek su zdravi.

Možda ipak ne radi za CIA-u? Čupkanje nevidljivih končića sa šamije. Rečenice koje zvuče kao lozinke. Da li su to konspirativni migovi u mom pravcu? Dupli agent? Nana špijun na našoj strani? Može biti. Možda mi namjerava nešto došapnuti? Ima li Muamar dvojnika? Ko je sljedeći? Abdullah? Ali Abdullah? King Abdullah? Osim toga. Zašto je čašu vode poklopila salvetom? Da ne uleti muha? Ništa ne razumijem. Postao sam žrtva hipnoze, sugestije, mentalne špijunaže?

– Niste žedni?
– Ne žeđam. Samo kvasim.
– Još malo pa smo sletili.
– Sine, srkni ti ovo, prije nego što izađemo.

Dirty trick. Avion probija oblake. Prbližavamo se pisti. Držim njenu čašu vode u ruci. Ona gleda kroz prozor. Stjuardese sjede nedostižno zavezane, kod klozeta. U tekućini otrov. Smrtonosni polonij. Psihodelične droge. Klackanje krila. Točkovi dodiruju asfalt. Bruuuuuum. Kočimo. Pasažiri ustaju, oblače jakne. Drhtavim prstima balansiram napola punu plastičnu čašu vode. Nana gura tašnu pod pazuh, kao napadač ragbija, protrčava pokraj mene.

– Rekla sam joj: Amerikanko, da si i ti došla u Australiju, obići familiju!

Probija se kroz zastoj. Kolona putnika strpljivo čeka da se otvore prednja vrata mašine. Sumnjiva čaša vode, u međuvremenu, putuje od ruke do ruke u suprotnom pravcu. Ka stjuardesama. Kod klozeta. Uzme li neko gutljaj, mene će zatvoriti. U autobusu od aviona do pasoške kontrole nane špijuna više neće biti.

Cha-Cha-Cha! Broj stanovnika na planeti Zemlji ove godine dostiže 7 milijardi. Poredamo li se, rame uz rame, jedan do drugoga, pokrivamo površinu od 1200 kvadratnih kilometara. Gusto postrojena pupulacija staje u grad Los Angeles, izračunali su naučnici National Geographica. Pitanje broj jedan: Šta će svi ti ljudi u Los Angelesu? Pitanje broj dva: Kako toliki narod navući u Kaliforniju? Pitanje broj tri: Ko će ljudima pripaziti na kuću, stan, vikendicu, punicu i televizor? Lopovi vrebaju. Statističari šize. Dovoljno prostora za zabavu? Razmahani plesač koristi 0,55 m² u prosjeku. U tom slučaju nam je svima sasvim dovoljan dancefloor veličine 3850 četvornih metara. Đuture đuskajući, 7 000 000 000 homo sapiensa savršeno pašu u Arapski Emirat Dubai. Taman. Ili na glečer Džuno u Aljasci. Sjajno. Oduvijek smo znali da su tamo najbolji derneci

Night fever, night fever! Mrdamo dalje. Godina 2024. Tražimo novi dancefloor. Party za 8 milijardi. Kada dođe 2045. stižemo do 9 milijardi. Da li će se onda za Aziju i Afriku naći riže i somuna? Ostaje da se vidi. I previdi. Budući da problem siromaštva nije stvar količine već distribucije. Budući da je trenutno bitno samo ono što nama je trenutno bitno. Budući da je tako vazda bilo. Otkako je Adam kihnuo. Otkako je majmunima, koji su prohodali na dvije noge, naglo porastao mozak. Ključnu razliku između predaka i nas teško pronalazimo u pripadnosti jednoj ili drugoj političkoj stranci, opciji, struji, krvnoj grupi, ovom ili onom plemenu. Veća je razlika, valjda, u onome što smo uspjeli napraviti od ovo malo svijeta. U kosmički kratkom roku. Kompleksnost mahinacije prevazilazi moć percepcije.

La Cucaracha, la Cucaracha! Ko pojednostavi – pobjeđuje na izborima. Postaje predsjednik. Moderira kviz na televiziji. Kladi se na berzi. Osvaja žene. Otpušta radnike. Globalni klub simplifikatora broji više članova od facebooka. Svjetonazor drugačiji, operacija ista. Jednome je jedna knjiga dovoljna. Drugome internet. Treći žali prošlost. Četvrti vjeruje u digitalnu revoluciju. Petome je svega dosta. Ah, kako bi sve bilo jednostavno kada bi svako radio svoj posao, zapomaže šesti. Sedmi priprema zavjeru, Osmi odavno ratuje. Deveti gine za ideale. Deseti se drži osnovnih pravila gramatike, predavajući da je život pregledniji nego što nam se čini. Ovom zadnjem je situacija do te mjere jasna, da bi čak, jednog dana, možda mogao napisati neku debelu knjigu o nastanku nečega iz nečega.

Svi marš na ples! Prema procjenama nezavisnh naučnika, svih deset gore nabrojanih stereotipa, rame uz rame, bez stiskanja mogu stati na moj Zapadni Balkon. Lakat do lakta. Na četvrti sprat. Dobrodošli u balkonsku utopiju jednostavnosti. Kada dernek počne, kada DJ Saksija pusti muziku, neko, čisto matematički gledano, mora letiti preko gelendera. Pitanje je ko? U najboljem slučaju statističar s početka teksta. Isti onaj mudrac koji nas je postrojio u Los Angeles. Kao na streljanje. Plitko sugerirajući da na planeti ima dovoljno prostora za 7 milijardi ljudi. I mnogo više. Da. Naravno. Ali samo pod uslovom da odustanemo od jednostavnosti statistike. Od parole i plakata. Ideologije geografski povlaštene manjine. Koja se prodaje kao da nije ideologija. Već istina. Spas. Kako izaći iz nacionalnog iglua? Na tanak led. Lako: Jedan, dva, cha-cha-cha!

Jednom smrkne, drugom svane. Iz Tunisa otjerali predsjednika. U Kelnu proklamirali princa. Karnevalski vladar, Frank Steffens I uzeo je kandžiju u ruku. Biti princ u gradu na Rajni nije mala stvar. Svečana dodjela biča („Pritsche“), simbol moći, održala se u srednjovjekovnoj dvorani Gürzenich, tradicionalnom karnevalskom prostoru, u kojem je Karl Marx 1849. godine njemačkim fanovima objavio «Manifest komunističke partije». Presretni moćnik preuzeo je dužnost budale broj 1 u gradu („Jeck“). Naporan posao. Od Franka I podanici naredna dva mjeseca očekuju oko 400 nastupa. Provale u centru, poente u predgrađu, piruete s ove i one strane rijeke. Olakšavajuća okolnost: Njegov Totalitet („seine Totalität“) na binu ne izlazi sam. U prinčevoj pratnji nalaze se dobro raspoloženi seljak („Bauer“) Günther i djevica („Jungfrau“) Reni.

Predsjednik Tunisa prhnuo u Saudijsku Arabiju. Kelnsko karnevalsko trojstvo („Trifolium“) pozvano u Vatikan. Početkom februara, na audijenciji kod Pape Benedikta XVI, kostimirani princ, seljak i djevica osim što će sjediti u prvom redu („Prima Fila“), imati će priliku razmijeniti nekoliko riječi s vrhovnim poglavarom Rimokatoličke crkve. To najavljuje kelnski kardinal Joachim Meisner, uzoriti svećenik, koji je aranžirao susret, uz preduslov, da karnevalisti u Vatikan povedu i njega, u purpurnom odijelu. Obećano. Učinjeno. Otkačena vrhuška pakuje kofere. Djevica Reni, inače otac sedam krštenih kćeri, ne krije „čiste emocije“. Seljak Günter naglašava kako je kao dijete pjevao u crkvenom horu. Prinz Frank I za lokalni tabloid pronalazi prave riječi: „Ja svake nedjelje s porodicom idem na misu.“

Harmonija između trojice, odnosno četvorice karnevalista i Vatikana jedna je strana medalje. Princ, seljak, djevica i kardinal pripadaju konzervativnoj struji. Oni stoje pod direktnim patronatom pruski organizirane institucije pod nazivom “Centralni svečani komitet Kelnskog karnevala”. Po tome se razlikuju od predstavnika malo drugačijeg karnevala. Uvijek je bilo svakakvih budala. Naprimjer, od članova ansambla „Stunksitzung“. Oni smisao karnevala shvataju racionalnije. Njihova predstava je zbog toga totalno raspamećena. „Skandalozna!“, kako tvrdi žuta štampa. Kontroverzna scena radikalnih maškara: Glumac Bruno Schmitz igra razočaranog, bivšeg bišofa Waltera Mixu, koji pijan trača Papu Benedikta i kardinala Meisnera, stavljajući ih u eksplicitni homoseksualni kontekst. Doboš. Tuš. Aplauz. Smijeh. Karte do kraja sezone rasprodane.

Kelnskom kardinalu vic vjerovatno ne prija. Papinu reakciju lako možemo zamisliti, ako mu ga Meisner prepriča. U Vatikanu. Opet, ovakav humor takozvanim normalnim katolicima u Kelnu ne smeta. Tokom samo nekoliko mjeseci, oko 50 000 ljudi pohodi popularni „Stunksitzung“. Među njima, vjerovatno, neće biti oficijelnih predstavnika kelnskog karnevala. Svemoćni „Centralni svečani komitet“ teži ka Vatikanu. Njegova misija otvara ponor između institucije i onoga što se kolokvijalno zove život. Princ Frank I, djevica Reni, seljak Günther koriste kostim neozbiljne ozbiljnosti. Masku hijerarhije koju namjerevaju ismijati. Obrnuto, opijene maškare na ulici ozbiljno su neozbiljne. Oni ismijavaju svaku vlast. Osim jedne. Jedan je princ. Lukas Podolski. Broj 10. Kapiten fudbalskog kluba 1.FC Köln. Kad se ekipa oporavi od svinjske gripe (McKenna, Brecko Jajalo, Youssef) na pravom je putu da osvoji prvenstvo Njemačke.

Proba. Proba. PPP.
Jedan, dva, tri.
ČČČ. Četiri.
Check. Check.
Možemo li?
Idemo.

Nova godina – nova poplava. Od kiše i lanjskog snijega. Izlila se rijeka Rajna. Jednima muka, drugima zabava. Gradom Kelnom šetaju takozvani poplavni turisti („Hochwasser-Touristen“). Subjekti naoružani foto kamerama. Zauzeli su mostove. Naoštrili smart phonove. Jedva čekaju da nekome voda uđe u podrum. Sve što uslikaju u roku od nekoliko minuta može biti na internetu. Tehnološki napredak. Kantu u ruku. Vreću na rame. Vodostaj u Starom gradu – skoro pa 9 metara. Gradska „Centrala za zaštitu od poplave” (HWSZ) stupa pred mikrofon. Slušamo bariton glasnogovornika komunalne službe: „Proteklih godina u mjere zaštite uloženo 400 miliona eura. Budite bez brige. Nasipi i aluminijske pregrade drže do nivoa od 11,30 metara.“ U Šeher-Kelnu, gdje je prije dvije godine kompletna zgrada Gradskog arhiva propala u potopljeni metro tunel, ovakva izjava stvara dodatnu nervozu.

Test. Test. Test.
Tri, četiri, pet.
Crijep, cipela, cucla, ca.
PPPPPP.
Poletarac.

Nova godina – nova poplava. Koprcamo se u bujici neugodnih novosti. Mediji i stvarnost produžili su ugovor: Krvoločna politička pucnjava u SAD-u. Kineska špijunaža u Francuskoj. Otrovna jaja u Njemačkoj. Premijer Mađarske u Evropskoj uniji. Da li se svinjska gripa vraća kući? Kamo ide Južni Sudan? Portugal na prosjačkom štapu? Bezbroj pitanja. Još više odgovora. Na svu sreću. Živimo u vremenima u kojima ništa ne razumijemo. Ali sve možemo objasniti. Poslovni svijet, političari i novinari svakodnevno briliraju pred mikrofonima. Ne zapinju. Naučili. Prošli seminare. Obavili treninge. Divno zvuče. EPP Doktori u borbi protiv peruti. Ponekad čovjek pomisli kako jedinke u raljama moći zaista vjeruju u svaku riječ koju izgovore. Da ne sumnjaju u sebe.

Check, Check.
Četiri, pet, šest.
Ššššššššš.
Šušti.
Šuša.
Šušti li šta?

Nova godina – stara mana. Podzemna poplava neznanja. Sigurno je da smo nesigurni. Niko nije perfektan. Srce spikera lupa tam-tam. Tijelo govornika se znoji. Prsa predsjednika stežu. Na hrabrima je da priznaju bolest. Preko vode do slobode. Ko otvoreno zamuca – prvi ozdravlja. Tvrdi medicina. Profesionalnu terapiju nudi bizarna bolnička ustanova u Njemačkoj: „Ambulanta za frku od mikrofona“ („Lampenfieber-Ambulanz“). Odjel za hitne slučajeve, pri Univerzitetskoj klinici u Bonu. Unikatan, relativno mlad projekat. Veći dio pacijenata, trenutno, dolazi iz reda muzičara. Mahom pjevači bez glasa, trubači bez pljuvačke, gudači drhtavih gudala. Nadamo se da će im se uskoro, pored političara i menadžera, pridružiti brojni reporteri, koji stoje na obalama nabujalih rijeka. Odavde do Australije. Junaci primorani da se ponašaju kao da je sve pod kontrolom. Leđima okrenuti. Prema bujici.

Njemački investitor, Bernd Siebler, pokrenuo je zanimljiv projekat pod nazivom «Time Machine 1212». Uz stručni «support» fizičara (Walter Gith) i inženjera (Uwe Aloe), vizionar Siebler odlučio je dokazati da su putovanja vremeplovom ipak moguća. Business plan ukratko: Sponzori eksperimenta, tzv. «temponauti», osnovali su futurističku fondaciju, preciznije rečeno, izgradili poslovnu strukturu pomoću koje svoju ideju pravolinijski namjeravaju proslijediti idućim generacijama. Startni kapital 90 000 eura. Govorimo o poslovnom pokusu otvorena tipa. Što više članova (donatora) učestvuje – to su veće šanse da će izvorna slutnja temponauta opstati do onog momenta kada putovanje kroz vrijeme tehnički zaista bude moguće. Prema internim prognozama bi to mogla biti godina 2500. Okrugla brojka.

Tada, onda, dakle kad vakat sazrije, jedan od nasljednika ideje imaće pravo podići nagomilan novac sa računa firme – u svrhu putovanja natrag, u današnju sadašnjost, kako bi svojom prisutnošću, hic et nunc, dokazao da svijetla budućnost itekako postoji. Datum za spektakularni doček vremenskog putnika, nepoznatog temponauta čije financiranje već traje, debelo je zacrtan u kalendar investitora. Upravni odbor odabrao je 12.12.2012. (rođendan inženjera Uwe Aloea). Djeluje simpatično i skromno. Ali utisak vara. Jer pokretači projekta od povratnika iz 2500. godine, pored slave, očekuju svojevrstan povrat kamata, u obliku profitabilnih informacija. Između ostalog, listu svih izvučenih loto brojeva u svim zemljama svijeta narednih 500 godina. Pohlepa. Kapitalna greška. Neko ih mora spriječiti.

Stop, temponauti! Ideja vam je dobra, ali timing loš. Preduhitrićemo vas bez većih novčanih ulaganja. Zašto čekati još dvije godine dana kad je raniji dokaz vrlo moguć? Isključivo u znaku nauke, dokolice i drugarstva. Pokažimo da je putovanje kroz vrijeme stvar zabave a ne novca. Neka sjedište naše neprofitablne firme bude ovdje, na Zapadnom Balkonu. Da li nam kao datum odgovara, recimo 1.1.2011.? Nova godina. Zašto ne? Zvijezde su na našoj strani. Budući da digitalna mašina zvana internet ništa ne zaboravlja, veliki su izgledi da će ovi moji sasvim bezvrijedni redovi preživjeti do godine 2500. Da će naša besmrtna poruka, plutajući prljavom rijekom vječnog besmisla, dospjeti do tamo nekog dobrog temponauta. Skupa s bezbroj biliona slično sujetnih slova, vijesti, komentara i blogova – čiji kompjuterski trag ostaje zauvijek neizbrisiv, koliko i nebitan.

Uzmimo bolest besmrtnosti za adut. Koncentracija! Kako bi projekat uspio potrebna mi je pomoć čitatelja, koji su, bilo gdje, bilo kada, zalutali do ovog blesavog teksta. Pomozite u širenju ideje, kopirajte, pogurajte nas. Prepričavajte ovu priču svojim unucima. Budimo besmrtniji od drugih. Nije zgorega. Šanse su realne. Kada putovanje kroz vrijeme bude moguće, tamo neka fina raja pročitaće ovaj tekst. Garant. Spakovati kofer. Sjesti u spravu i doći nam u posjetu. Tek tako. Bujrum! Kao što rekoh predlažem da se čudo desi za Novu godinu, 1.1.2011. Još samo nešto: Nužno je odrediti oblik, modus, formu, code, lozinku, password pomoću kojeg bi mogli identificirati našeg prijatelja iz budućnosti. Čuvajmo se šarlatana! Zbog toga, pošto smatram da nisam pouzdan svjedok, tražim da se naš temponaut ukaže vama, poštovani čitatelji. Izađite za Novu godinu na balkone, bacite poglede na ulice. Ako vidite čovjeka na magarcu. Sa šakom u zraku. Neće biti sumnje. To je on. Ili ona.