Na prvom saveznom radarskom maratonu („Blitz-Marathon“) u Njemačkoj sudjeluje 14.700 policajaca. Na terenu će im se pridružiti desetine hiljada kažnjenih vozača. Trajanje blicanja 24 sata. Brojke nisu smiješne: Prekoračenje brzine (21-25 km) u naseljenom mjestu 80 eura. Bitte schön. Prekršitelj ulovljen pri vožnji od 31 km/h ili više od dozvoljenog gubi vozačku dozvolu. Aufwiedersehen. Policija je posebno ponosna na radarski uređaj ESO 3.0. Nešto sasvim novo. Hvata u oba pravca. Prati više traka istovremeno. Snima u krivini. Kamera – milion i po piksela. Fotografija mlijeko. Njemačkom radaru ne mogu uteći ni biciklisti, ni tenkovi, ni vatrogasci. Ni konji, ni guske, ni patke, ni Djeda mraz.

Rezultati pothvata očekuju se narednih dana. Hoće li neko oboriti rekord regionalnog maratona (Sjeverna Rajna-Vestfalija), kada je motorist kod dozvoljenih 60 km/h prašio punih 176 km/h? Postoji li opasnost da neko nadmaši onog jednog crnog Mercedesa C klase (karavan) uslikanog kako juri 56 km/h u rikverc? Konačno, kakvi su izgledi da neko obori rekord Turčina četiri puta uzastopce snimljenog u 93 sekunde, genijalca kome je noću bljesnulo na cesti – pa se tri puta vraćao da vidi a šta to, ustvari, blica? Vjerovatno ne. Cijela Berlinska republika zna za maraton. Televizija, radio i internet javljaju gdje stoje patrole, kako dobiti startni broj, od koga tražiti besplatne majice i šta li već.

Dugoročan učinak – upitan

Invazija radara – medijski spektakl. Kampanja za sporiju vožnju – politička reklama. Uložen novac – zgodna investicija. Kazna krpi budžet. Dugoročan učinak – upitan. Zašto ne povećati radius akcije? Produžiti trajanje radarskog maratona na najmanje godinu dana? Uključiti civilno društvo u projekat? Tehnički uvjeti već postoje.

Biciklisti će prvi uzeti stvar u svoje ruke. Berlinska aplikacija „Ulični šerif“ (Strassensheriff) pruža određene mogućnosti. Potpuno realan scenario: Kada arogantni vozači, negdje poznati kao ‚parking papci’, uzurpiraju njihove staze, njemački biciklisti će ih obasuti rafalima iz pametnih telefona. „Fotografija automobila i geokoordinate incidenta postaju dio prijave, koju smartphone, skupa s podacima o pošiljaocu, automatski prosljeđuje policiji.“ Kažu berlinski inovatori. Ne, nikako. Ulični šerif neće ostati ograničen na bicikliste. Obični pješaci, invalidi, roditelji s bebama u kolicima, građani spremni da izvrše svoju dužnost predstavljaju potencijalni krug korisnika.

Policija i medijalno onesviješteni rame uz rame u nadzornom projektu za sigurniju budućnost? Možda, ipak, za nečiji ukus, malo previše dobrih namjera. Takva vrsta saradnje u Njemačkoj ima tradiciju. Ne baš davno, u okviru jednog drugog totalnog monitoringa, također je svako vršio svoju dužnost. Građani su dojavljivali. Gestapo je hapsio. U redu. Ne treba pretjerivati. Privedimo tekst kraju. Savezni radarski maraton sasvim je dovoljna mjera. Postavlja se samo pitanje kako na njega gledati iz bosansko-hercegovačke perspektive? Treba li Nijemcima zavidjeti na napretku ili će mahala odmahnuti rukom i zaključiti: „Znam ja jednog Šerifa u policiji, kad god me ufati radarska – on će srediti da me izbrišu.“?

Autor: Amir Kamber

Odgovorni urednik: Svetozar Savić

Uspjeh ima svoju cijenu. Čudovište je gladno. Potreban je cash. Ponekad 100 miliona eura. Previše? Apstraktna svota? Ko smo mi da zvocamo?