Kečap putuje sporije od krvi. Naučno istisnuto. Pasirani paradajz iz plastične boce curi 0,0027 km/h (ili oko 24 kilometra na godinu). Krv teče mnogo brže, u žili kucavici 1 m/s. Koliko brzo putuju  kefir, med i majoneza?

Imam novu igračku. Šestoprsta rukavica. Genijalan izum Gregga Hortona (San Francisco State University). Robotizirani šesti prst. Simulacija ljudske ruke s igračem više. Prirodno reagira na pokrete zgloba i mišića. Top produkt transhumanizma. Ništa više nije kao prije. Prst viška otvara vrata revolucionarnim postupcima pisanja. Neviđenom korištenju tastature. Inovativnoj literarnoj produkciji. Neočekivanim kombinacijama slova. Pred nama su nepročačkani putevi pripovijedanja. Slično očekuje svijet muzike (klavir, gitara, frula), masaže (Reiki & Shiatsu) i češkanja (glava, leđa, nos, partner, mačka, pas). Jedini nedostatak šestoprste igračke – tehnička nemogućnost pružanja srednjeg prsta.

Internet paranoja

U ozračju neo-totalitarnih projekata (PRISM) internet paranoja postaje funkcija zdravog razuma. Kakve bi sve divne viceve NSA mogao ispričati o Muji u Sulji – kombinirajući podatke pokopane po vojnim serverima južno od Velikog slanog jezera u državi Utah? Epove, romane, kratke storije? Pisci pucaju od zavisti. Andre Meister, njemački borac za digitalna prava građana, skreće pažnju na količinu prikupljenog. On pretpostavlja da NSA veličinu plijena mjeri u jotabajtovima, i objašnjava da jedan „jotabajt sadrži 360 milijardi puta više od svih ukupno sakupljenih podataka“ pod krovom istočnonjemačke službe STASI za vrijeme zloglasnog DDR-a.“ Drugim riječima, kolege autori. Konkurencija je velika. Hvatajmo se tastature. Ne gubimo vrijeme.

Možda je prekasno. Možda smo sporiji od algoritma. Što ne znači da je sve izgubljeno. Kažem. Šesti prst je rješenje za sve. Vjerujte mi na bajt. Otkad koristim šestoprstu rukavicu iz San Franciska otkrivam potpuno drugačiji pristup literaturi. Nikad se ne zna u kojem će pravcu skrenuti tekst. Tu smo jači. Tu nam pera ne mogu odbiti. Neki dan bio na ćevapima, raja poludila. Ja kroz vrata, digo dvanaest prsta, zovem desetku, oni na pod. Kažem kako sam jednom u vozu sreo penzionera iz Zavidovića, veli, čitav život proveo na pili u Krivaji, pa pruži ruke uvis, ko da bere šljive, i podvikne – vidi ih, sine, vidi ih, ne fali ni jedan. Kome, zašto sve ovo pričam? Vama, vremeplov mi više ne treba, nije puno prešao, daj šta daš, ima i boljih igračaka. Vidi ih!