U nedjelju 3. oktobra 2010. godine završava se Prvi svjetski rat. Nakon 92 godine nepodmirenih računa, poražena Njemačka pobjedničkim državama tog vikenda uplaćuje finalnu ratu, posljednjih 69,9 miliona ratne odštete – definirane Versajskim sprazumom 1919. godine. „Isključivi krivac za rat“ konačno otkvitava reparaciju uništenog. Do 1983. godine berlinska Agencija za financije, zadužena za vladine dugove i pozajmice, otplatila je bila glavni dio dogovorene, dakle, nametnute svote. Preostale su bile još samo „zamrznute kamate“ zaključene Londonskim sporazumom 1953. godine, čija je isplata nastavljena nakon ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke.

Iako su najtiražnije njemačke novine (Bild) naveliko objavile da je Prvi svjetski rat gotov, građani na ulicama Kelnu reagiraju vrlo skromno do skoro nikako. Trotoarom ispod Zapadnog Balkona prolazi milijarditi po redu debeli čovjek na ovoj planeti, odsutno uživajući u masnom kroasanu, za koga su naučnici izračunali da ima kalorija koliko i dobar argentinski steak. „Guten Appetit, Meister!“ Fućka se njemu za Versajskim sporazumom. Lagano stiže do tramvajskoj stanice, staje pod staklenu strehu, zadovoljno žvačući čeka tihi tramvaj u pravcu idućeg kilograma. Istovremeno, ispred supermarketa, dvije ofucane lutalice, dva brata, Piko i Rod, žicaju za tajlandsku supu od 49 centi. Jedna konzerva za njih dvojicu. Taman. Kad ništa nemaš. Proćelavi Rod je stariji i vođa puta. Piko je malkice pričljiviji: „Gospođo, vidite, kako mi je pacov nagrizao kačket na spavanju.“ Kelnske klošare, danas također, baš, boli neka briga za Prvi svjetski rat.

Razloga za slavlje ima. Bio bi red da nazdravimo. Rat je gotov! Da se izgrlimo. Dugo smo čekali ovaj dan. Niko makar petardu da baci. Ispod Zapadnog Balkona. Možda zato što je vrijeme ružno. Jesen utiče na raspoloženje. Ljeto je prerano dezertiralo preko Rajne. Zavezalo čaršaf za čaršaf, spustilo se niz balkon. Dalo u bijeg. Bila mu je puna kapa žute štampe, guzica, sisa i mirovnih konferencija. Bye bye everybody, odoh ja svojim putem. Na vrh veličanstveno čađave Kelnske katedrale spustili su se sivi oblaci. Ili se to možda sa rijeke digla magla? A na platou pokraj katedrale grupa turista prati izlaganje gradskog vodiča, koji najozbiljnije tvrdi da je u obližnjem „Hotelu Dom“ počeo Prvi svjetski rat. Legenda kaže, objašnjava turistički guide, da se upravo u ovom hotelu slavna nizozemsko-njemačka špijunka Mata Hari, uoči rata, do ušiju zaljubila u jednog francuskog agenta, kome je tokom burne noći, u sobi 206, odala tajne planove za boj kontra Francuske.

Sorry, Gavrilo, izgleda da nisi ti kriv. Kriv je Adolf Hitler. Koji je sa balkona tog istog hotela vojnike otpremio u produžetak Prvog svjetskog. Rata. Führer je u „Versajskom diktatatu“ prepoznao poniženje, nacionalnu sramotu, ideološki razlog, retoričku gorivo za mobilizaciju masa koja mu je sa platoa Kelnske katedrale oduševljeno klicala: „Heil Hitler. Heil Hitler.“ Tokom takozvanog Trećeg Reicha isplaćivanje ratne odštete za Prvi svjetski bilo je, naravno, stopirano. Nakon njega, opet, nakalamljeno. Elem. Poražena Njemačka 3. Oktobra 2010. godine konačno izlazi iz obaveze. Došlo je vrijeme da se bace puške. Dignu čaše u zrak. Rat je gotov! Život lijep. Vojnici, izađite iz rovova. Rukujte se. Frljucnite kape u zrak. Zašto se ne radujete? Gotov je rat, rat je gotov, ljudi. Može biti da su zaboravili da je još uvijek trajao. More biti da se ne možemo sjetiti nečega što nije prošlo.

Raširenih nogu, kao kakav grčki bog Sunca, Kolos s Rodosa, gradski semafor, na Trgu Rudolfa u Kelnu, svakodnevno dočekuje, zaustavlja i ispraća vjerne podanike, vozila i pješake svih vjera i nacija. Gospodar saobraćaja opkoračio je raskrsnicu i rutinski namiguje crncima i bijelcima. Poštuju ga Azijati. Cijene školarci i penzioneri. Slušaju psi i mačke. Strpiće se bakica i beskućnik. Sačekaće tramvaj i autobus. Džaba sviraju taksisti, zalud bune rimski robovi. Neka džoger sa slušalicama u ušima trči u mjestu. Kad je lud da trči kroz centar. Biće mu zeleno kada semafor kaže da je zeleno. Sad je crveno. Svi ga pokorno slušaju. Jer je pravedan i objektivan. Zato što reprezentira red i vlast. Svetu konvenciju – koje se u gustom prometu na Trgu Rudolfa u Kelnu pridržava svako kome je stalo do glave jali vozila. Neupitan autoritet. Respekt i disciplina građana. Strah i trepet vozača. Bilježimo slučajeve kada pojedinci noću, u takozvano gluho doba, sami samcati na raskrsnici skrušeno čekaju zeleno svjetlo.

Budući da je semafor zapanjujuće opće priznata institucija, internacionalni naučnici istražuju mogućnosti proširenja njegovih ovlasti. Steffan Lämmer (Tehnički Univerzitet Dresden) i Dirk Helbind (Univerzitet Zürich) razvili su koncept decentralnog upravljanja saobraćaja, pri kojem pojedini semafori sinkopirano, nepravilno, sasvim autonomno diktiraju ritam na cestama. Naizgled haotična serija zelenih i crvenih faza ovisila bi od aktualne gustoće saobraćaja. U tako uređenom sistemu, pomoću ugrađenih senzora duž prometnica, svaki semafor bio bi u stanju fleksibilno izračunati optimalno trajanje signalizacije. Matrica glavnog i centralnog kompjutera postala bi suvišna. Prednosti: brži protok vozila, kraći zastoji, manje čekanja. Eko aspekt: ušteda goriva, redukcija zračnog zagađenja.

Autonomni semafori u praksi još nisu testirani. No, naučnici Steffan Lämmer i Dirk Helbind upućuju na minucioznu kompjutersku simulaciju baziranu na saobraćajnim statistikama grada Dresdena. Iz priložene simulacije saznajemo da bi putem decentralno uređenih semafora vozila javnog prevoza u centru Dresdena duplo manje vremena provodila u leru. Pješaci bi se također našli na strani dobitnika, njihovo čekanje u «saobraćajnom vakumu» smanjilo bi se za otprilike 39 procenata. Na strani gubitnika, ako ih tako u ovom slučaju smijemo nazvati, bila bi prometala koja dolaze iz nisko frekventiranog pravca, za koja vrijedi spomenuti da bi se i ona svakako automatski našla na svijetloj strani iste priče – kada bi kod njih zagustilo.

Nebeska pravda. Samouprava semafora, dakle. Ideal društva, koje funkcionira. Uprkos zavodljivom obećanju, naučnici potcjenjuju jedan bitan aspekt. Naumljena autonomija semafora podređena je neoliberalnoj opsesiji tečnog protoka ljudi i robe. Ubrzavanjem prometa uskraćuje nam se pravo na čekanje, vrijeme refleksije tokom koje bi se mogli zapitati: Gdje sam ja ovo krenuo? Moram li baš tamo? Kuda ovo svi srljamo? Osim toga, okuraženi semafori mogli bi se razviti u gradske tirane, zle bogove koji o ljudskim sudbinama odlučuju kako im je ćeif. Postoji realna opasnost da bi decentralni semafori mogli uzeti furseta, van svake kontrole, upravljajući pažnjom i mozgovima građana. Tjerali bi nas da vozimo što brže i brže. Da što hitrije negdje stignemo. Razmišljali bi sve manje i manje. Vozači imaju razmotriti: Da li je već kasno – ili možda nikad nije rano?

Svijet se otima kontroli. Droga, mafija, terorizam i bračne veze prijete na svakom koraku. Obratimo pažnju na globalni trend.

1. Presudila sličnost između bušilice i pištolja

RIO DE JANEIRO:
Policija ustrijelila nevinog muškarca na brazilskom balkonu. «Bilo bi smiješno, kada bi ovi dole pomislili da u ruci držim oružje a ne bušilicu», bile su posljednje riječi kućnog majstora, upućene supruzi koja mu je dodavala dible. Ožalošćena žena prošla je bez povreda, ali je još uvijek pod dojmom svega što se dogodilo, prenose lokalni mediji. Istraga u toku. Policajac, osumnjičen za otvaranje vatre, nalazio se u potrazi za dilerima droge u gusto naseljenoj metropoli. Gradske vlasti udovici plaćaju odgovarajuću odštetu. U Rio de Janeiru svake godine u pucačkim okršajima između policije i narko bandi strada više stotina ljudi.

2. Ruski dvometraš pljujući pao s trećeg sprata

MOSKVA:
Nakon dolaska nastradale osobe u stanicu hitne medicinske pomoći, policija izašla na lice mjesta, izvršila uviđaj i vrlo brzo došla do prvih rezultata. Visina balkona 8 metara. Trojica prijatelja takmičila su se „u pljuvanju u dalj“, nadalje otkrivaju policijski izvori. Pri nadmetanju na balkonu konzumirane su veće količine alkohola. Pomoću alkotesta utvrđeno između 1,8 i 2,8 promila. „Pri zamahu preko gelendera visoko izrasli mladić izgubio je ravnotežu, da bi naglavačke poletio prema dole.“ Dvadesetosmogodišnjak zadobio je višestruke frukture kostiju.

3. Egzibicionist terorizira talijanske časne sestre

PALERMO:
Sačekavši da osamdesetjednogodišnja sestra izađe na balkon sicilijanskog samostana, nepoznati golišavi muškarac opetovano stupio u akciju, sapćava policija iz Palerma. Šokirane časne sestre potvrđuju kako su skorijoj prošlosti u više navrata bile žrtve sličnih napada. Mnoge od njih, iz razloga straha, prestale su pohoditi balkon. Nepoznati egzibicionist najčešće vreba nakon zalaska sunca. Postoje indicije da se radi o muškarcu u pedesetim godinama života. Policija nastavlja rad na dokumentiranju ovog slučaja. Građani se pozivaju da pomognu časnim sestrama kako bi se otarasile noćne more.

4. Muž zaboravio ženu

BERLIN:
Zbog cigarete žena izašla na balkon, a muž zatvorio vrata i otišao na posao. Nakon određenog vremena balkonska zatočenica najzad je alarmirala susjede, koji su odmah obavijestili policiju, brzo zatim i vatrogasce. Spašena supruga izjavila je kako ima zaboravnog muža, te da prelazi preko svega i ne želi osvetu. „Tako je Vam je to u braku.“ Nakon povratka u stan, strastvena pušačica potegnula je za slijedećom cigaretom, izašavši na balkon kako bi je i zapalila

Bicikl na struju. Tiho zuji. Ispod Zapadnog Balkona. E-bike. Široke gume. Između pedala, na poprečnoj cijevi, limeni sanduk. U njemu elektro motor. Guvernal u chopper fazonu. „Born to be wild.“ Jahač na sicu od kože zove se Mark Kayser. Bivši marketinški savjetnik Mercedes-Benza blagovremeno je bio namirisao krizu, napustio auto industriju i krenuo u sasvim drugom pravcu – otvorivši prodavnicu električnih bicikala u Kelnu. Novo tržište. Nova nafaka. Novi life-style. Budući da se na globalnoj pijaci Mark Kayser ne može nositi s azijskim tržištem, poduzetnik se odlučio za gornji sektor, dakle za prodaju luksuznih kotača, koji se proizvode u južnoj Njemačkoj. Bolja kvaliteta. Masnija cijena. Chopper koji profurava ispod Zapadnog Balkona košta 5 000 eura. Domet jednog punjenja: 150 do 200 kilometara. Noću ga uštekaš, napuniš bateriju, sutra se provozaš do Nizozemske, recimo, do romantičnog gradića Roermond, u šoping duplo jeftinijih dizajnerskih krpica nego u Kelnu. Brzina 50 na sat. Okretati pedale – nije nužno. Ko ih vrti, štedi struju.

Praskozorje električnog bicikla slično je onom s kraja 19. stoljeća kada je vozilo na dva točka slavilo vrhunac ideološke karijere u zapadnoj Evropi. Detalje o „konjima demokratije“, tako biciklima tepaše u Nizozemskoj, pronalazimo u knjizi „Nacije na biciklu“ (Radelnde Nationen, 2010) ) njemačke autorice Anne-Katrin Ebert. Pionirsko oduševljenje Evropljana nije imalo granica. Osim u Engleskoj gdje je odnos premu biciklu bio znatno opterećen nezgodnim drumovima, čestom kišom i konstantnim vjetrovima ravno u čelo. Elem. Uska saradnja tijela i tehnike osvaja zapadni kontinent. Jednostavan oblik mobilnosti. Brza opcija za bijeg iz industrijskog sivila. Masovna upotreba inspirira liberalno građanstvo u Holandiji, koje novu spravu koriste u političke svrhe. Kao simbol slobode. Na retoričkom bicklu holandski liberali 19. stoljeća zovu u boj protiv društvenih bolesti (alkoholizam etc.) Vrli ciljevi: samokontrola, nezavisnost, samostalnost. Osim toga, birači se pozivaju, da okreću pedale kako bi bolje upoznali svoju domovinu, Nizozemsku. Piše Anne-Katrin Ebert u historijskom radu „Nacije na biciklu“, primjećujući da je upravo onomad osnovano Udruženje biciklista „ANWB“ i danas je najveće turističko udruženje u zemlji lala.

Njemački biciklisti 19. stoljeća imali su drugačiji pristup. Patriotsko liberalna simbioza čovjeka i mašine nije stajala u prvom planu. Njemački vozači više su se zanimali za brzinu. Posebno nakon zapažene utrke od Beča do Berlina, 1893. godine, na kojoj je prvoplasirani biciklista postigao ubjedljivo bolji rezultat od prošlogodišnjeg pobjednika, oficira koji je zalud jahao aristokratskog konja. Naravno, građanstvo u usponu također je prepoznalo bicikl kao instrument emancipacije, no njihovo oduševljenje nije preživilo tehnološki napredak. Kao ni Prvi svjetski rat u koji su njemački vojnici ušli na konju, a izašli u tenku. Nacionalnim biciklima brzo je ispirila dušica. Rano riknuše germanske rage demokratije. U korist totalne motorizacije. Uoči Drugog svjetskog rata propaganda je u automobilu prepoznala novu kočiju za mobilizaciju masa. Nacističko obećanje Volkswagena (Vozilo se sve!) gurnulo je bicikl u drugi plan. Iako SR Njemačka u 21. stoljeću važi za zemlju sa izgrađenom biciklističkom infrastrukturom, odnos snaga nadalje je jasan. Sudare li se bicikl i automobil, zna se ko stradava. Tokom prošle godine u Kelnu izbrojano oko 1500 udesa.

O evoluciji biciklizma u Bosni i Hercegovini na raspolaganju nam, nažalost, ne stoji stručna literatura. Stoga o njoj, iz pouzdanih izvora, ne možemo mnogo toga kazati. Mogli bi samo ovlaš pretpostaviti da je jugoistočna Evropa i u tome kasnila. Tako da je tek u periodu od 1992-1995 godine bosanskohercegovački biciklizam ustvari bio u pravom procvatu. Jer uslijed manjka goriva, tokom rata, 1992. godine u Prijedoru, moglo se posmatrati masovno korištenja vozila na dva točka. Osim vojske i nesretnih ljudi, koje su deportovali u progon ili logore, malo ko je tih dana bio motorizovan. Na ulicama grada, koji nam ovdje samo služi kao primjer, između ostalih, često je bio viđan jedan petnaestogodišnjak koji je na plavom „poniju“ išao po drva kod tetke Asime. Unplugged. Zato što nije bilo struje. Električni bicikl mu niti onda ne bi pomogao.

Prva lekcija (erste Lektion) udžbenika za učenje njemačkog jezika, specijalno namijenjenom stranim fudbalerima u dresovima Bundeslige nosi naziv „Hallo Kollegen“. Priručni bukvar „Njemački za fudbalere umjetnike“ (Deutsch für Ballkünstler) koriste, između ostalih, igrači u klubovima Beyer Leverkusen, VfL Wolfsburg i Hamburger SV. Narudžbe pristižu iz druge i treće lige. Autor, Uwe Wiesmann, navija za Borusiju Dortmund. Profesionalci početnici na 140 stranica driblaju njemačku gramatiku, šutaju glagole i plasiraju padeže. Kontekst nastave – loptaška svakodnevica: trening, utakmica, svlačionica, autobus. U četvrtoj lekciji, pedagoški nazvanoj „Četvrto kolo“, strani igrači uče značenje bitne fraze: „Das Trikot kommt in die Hose!“ (Dres ide u šorc!) U balončiću iznad glave trenera Felixa Magatha lebdi naredba: Bewegt euch! (Trčite!) A tu je i neophodna pobuna: „Schiri, da war doch nichts!“ (Sudija, ništa!) Fudbalski bukvar ubrzava integraciju stranaca u njemačke timove, tvrde menadžeri, treneri i grači. U milionskim ugovorima često pronalazimo paragraf, uslov – nastava obavezna.

Na njemačkom tržištu osvanuo je još jedan bukvar koji ima za cilj ofanzivnu integraciju stranaca u njemačko društvo: „Deutschland schafft sich ab“ (Njemačka se ukida). Kontroverzni autor Thilo Sarrazin član je upravnog odbora Njemačke savezne banke. Bivši senator Berlina, socijaldemokrat Sarrazin, u skandaloznom štivu analizira stanje socijalne države, pri čemu dolazi do rasističkog rezultata kako su muslimani generalno, a Turci i Arapi u Njemačkoj posebno, genetski gubitnici. Muslimanski doseljenici, kaže Thilo Sarrazin, u prosjeku su manje inteligentni i brže se razmnožavaju. Predstavljaju biološku opasnost za pametnu elitu. Tupavi stranci pripadnici, nižeg sloja društva, ugrožavaju opstanak Nijemaca kao takvih, provocira prorok Thilo Sarrazin u rasističkom bukvaru. Grub igrač. Crvena karta. Zvižduci na tribinama. Tim više nakon sporedne Sarrazinove tvrdnje da i svi Jevreji dijele jedan poseban gen. Reče i ne poreče.

Kritičari svakodnevno demontiraju iščašene teze Thilo Sarrazina. Genetičari brane složenost genetike. Jevreji se solidariziraju s muslimanima. Savezna banka i socijaldemokrati prijete izbacivanjem iz kluba. Berlinska republika digla se na noge. Javno uzbuđenje brkatog Sarrazina katapultira u centar periferije. Marketinški gledano njegova nova knjiga nije mogla imati bolji start: Prvo mjesto po proju narudžbi na online knjižari Amazon. Da stvar bude gora – obratimo pažnju na sistemski okvir debate: Rasistički inspirirano štivo izlazi u štampi izdavačke kuće DVA (Deutsche Verlags-Anstalt), koja pripada medijskom megakoncernu Bertelsmann AG. Prava za publikaciju otrovnih odlomaka, tik uoči promocije, dobio je najtiražniji žuti njemački list Bild. Skupa s najvećim nedeljnim magazinom Spiegel. Medijski mainstream koristi intelektualnu pornografiju Sarrazinove knjige, kako bi skrenuo pažnju na sebe i svoj produkt. Nacionalna pitanja iz rasističkog bukvara stiliziraju se kao pitanja integracije o kojima se mora diskutirati.

Zadnja lekcija (letze Lektion). Strani fudbaleri u Njemačkoj nikome ne smetaju. Dok im je dres u šorcu. Kapiten kluba 1. FC Köln zove se Youssef Mohamad. Libanonac. Centarhalf. Pod zastavom Mohamada kelnski jarci (Geißböcke) ove godine jurišaju ka vrhu Bundeslige. Sa tribina ih optimistički bodre navijači, vrlo dobro sluteći da će njihov klub i ove sezone vjerovatno završiti u nižem sloju tabele. Lijepa iluzija. Psihopatološka slika kelnskog fana suprotna je onoj od koje pate istomišljenici Thilo Sarrazina. Navijač 1. FC Kölna vječno navija za donje. Rasisti navijaju za gornje. Za bolju krv. Umišljenu naciju. Genetsku domovinu. Ružna iluzija. Na svijetu ništa novo. Zbog toga iz Francuske protjeruju Rome. Iz istog razloga bosansko-hercegovački političari reproduciraju biološke strahove. Zato se birači boje sudbine. Kao hrabri čileanski rudari, zatrpani 700 metara ispod zemlje, u rudniku bakra i zlata, svaki dan pjevajući državnu himnu, kako bi očuvali dobro raspoloženje. Živio Čile. Živjeli Čileanci.