Mušterije cijene kvalitetnu robu. Njemačke ratne helikoptere (Daimler), podmornice (Thyssen-Krupp) i tenkove (KMW). Nakon pada američkih tornjeva, Berlinska republika udvostručila je izvoz oružja, navodi švedski institut SIPRI (Stockholm International Peace Research Institute). Na njemačku pušku (Heckler & Koch) svijet se oslanja. Posebno otkad je globalno poznato da teroristi čuče iza svakog grma. Turban na glavi Talibana – produžena spirala hladnog rata. Udio ovdašnje vojne industrije na svjetskom tržištu: 11%. Ispred nje Rusija (23%) i Sjedinjene Američke Države (30%). Glavne germanske pazarlije: Turska, Grčka i Južna Afrika. O Turskoj i Grčkoj sve znamo. Zanimljivo, međutim, da se među najbitnijim kupcima njemačkih ratnih strojeva nalazi domaćin svjetskog prvenstva u fudbalu 2010. Protiv koga Južna Afrika priprema rat saznaćemo sigurno od opširno pripremljenih, temeljito informiranih sportskih komentatora, za vrijeme utakmica. Kada lopta bude bila u autu. U poluvremenu. Ili nakon jednog sasvim ružnog faula:

„Poštovani gledatelji, iskoristićemo sudijski prekid kako bi Vam skrenuli pažnju na to da, u biti, svako svjetsko prvenstvo, pa tako i ovo, prvenstveno reciklira iluziju civilizacijskog napretka, hrđavu autosugestiju da kroz fudbal kompenziramo međunarodne konflikte, pratvarajući potencijalne sukobe u bezopasno šutanje na travi. Da to nije tako proizilazi iz aktualnih statistika upravo pristiglih iz Hamburga od Univerzitetskog naučnog kruga AKUF. Na globalnom terenu trenutno se odigrava tridesetak krvavih ratova. Od 1945. godine do danas brojka prelazi 200, a ukupna cifra godišnje raste u prosjeku za jedan rat. Sudija je dao znak. Zbog toga Južna Afrika nabavlja oružje. Prije nego što lopta bude vraćena u igru, preostalo je još samo da citiramo njemačkog štopera Theodora W. Adorna, filozofa koji civilizacijski napredak ipak ne dovodi u pitanje. Ali samo u jednom slučaju. U onom koji nas pravolinijski vodi od praćke do megabombe.“

Ekstremisti i paravojne formacije cijene njemačku robu. Na policama poljuprivrednih prodavnica sljedbenici globalnog pokreta „Guerilla Gardening“ sasvim legalno nabavljaju municiju. Humus, sjemenke, sadnice i ručne bombe filovane raznim košpicama. Radikalni vrtlari botaničke kuršume ilegalno ispaljuju po ulicama, trotoarima i zapuštenim parkovima svog grada. Međunarodni pokret trenutno broji oko 19 000 gerillosa iz 40 zemalja. Pokretač pokreta zove se Richard Reynolds. Vrtlarski Che Guevara iz Londona. Autor botaničkog manifesta „Guerilla Gardening“ građane poziva da putem spontanih partizanskih akcija sade cvijeće, uljepšavaju urbani prostor. „Biljke su srž našeg vojnog arsenala. Naše bombe, naša municija. Sjemenke su efektivnije od oružja za masovno uništenje. Pod povoljnim uslovima njihov DNA nezaustavljivo eksplodira životom“, proklamira se između ostalog u botaničkom manifestu.

Guerilla Gardening, iako 30 godina star, zahvaljujući internetu doživljava istinski boom. Reynoldsova uputstva za pravljenje eksploziva dostupna su širokim masama. U Njemačkoj aktivisti pretežno napadaju u Mühnchenu, Essenu i Berlinu. Na javnoj parceli „Ružičasta ruža“ u Berlinu jednom prilikom došlo je do sukoba između snaga policije i ekstremnih gradskih baštovana. U Austriji zabilježen slučaj subverzivnog Bečlije koji je u pepeljaru U-Bahna uspio usaditi žuti cvijet kadifice. Nepoznati Englez, kao opijen, tutnji autoputem, spuštena prozora, raspršujući sjemenke maka. Novi teroristi ne kriju se iza grmova. Oni ih sade. Sve su hrabriji. I imaju podršku javnosti. Berlinski institut za ekologiju gerili savjetuje da jestive biljke ne siju slijepo i svugdje, upozoravajući da je kontaminacija tla lako prenosiva. Divlji uzgoj sezonskog povrća se ne preporučuje. Trovanje vrtlara bilo bi pogubno za civilizaciju.

Kriza je dublja nego što pretpostavljamo. Unutrašnji neprijatelj mrskiji od spoljnog. Subverzivne podmornice napadaju iznutra. Podmuklo i bolno. Ne govorimo o nevidljivim ratnim podmornicama Evropske unije, koje njemačka vojna industrija podvodno tuši zaduženoj Grčkoj, koja će samo uz pomoć kredita iz Berlina biti u stanju podmiriti račune. Ne. Vremena su gadnija nego što mislimo. Dozvolite. Drugi put će biti riječi o prljavim podmornicama BP-a, čiji ekperti monopolistički kalkuliraju da u Meksički zaljev svaki dan pršti 800 000 litara nafte. Zaboravimo i to da četiri sedmice nakon okeanske katastrofe nezavisnim naučnicima još uvijek nije dozvoljeno da izbliza ispitaju bušotinu, vjerovatno zato što malkice objektivniji morski biolozi poput Iana MacDonalda (Florida State University) procjenjuju da je količina nafte u moru ustvari 10 puta veća.

Da. Jeste. Na Afričkom rogu nemilosrdni gusari pripremaju osvetu. Nakon što je ruska podmornica «Maršal Šapošnikow“ spektakularno iznenadila pljačkaše oslobodivši 23 mornara. Uz dužno poštovanje prema vojnicima herojima, o njima u nastavku također ništa više. U ovom historijski zamršenom momentu nas zaista duboko ne zanima čak ni to da li Sjeverna Koreja zaista raspolaže podmornicama kamikazama i jesu li ljudska torpeda iz Pjongjanga uništila južnokorejanski ratni brod Cheonan, izazvavši renesansu hladnoratne panike na ulicama Seula. Ne. Situacija je mnogo ozbiljnija. Unutrašnjim morima Njemačke kruže podmornice višestruko opasnije od gore navedenih.

Gospodin Scholl potvrđuje. Bubrežni bolesnik ih je ispiškio na stotine. Sitnih privatnih podmornica. Penzioner iz Kelna pati od rijetke bolesti. Schollovi bubrezi ekspresno proizvode kamence. Doktori iz klinike u Aachenu nisu u stanju objasniti fenomen. Štitnjača radi svoj posao. Poremećaj metabolizma nije. Pacijent inače zdrav kao dren. Da nije tog unutrašnjeg kamena, koji tako brzo raste da svakih nekoliko mjeseci mora biti razbijen. Ultrazvuk. Pa opali. Laser prolazi kroz tijelo dok ne nanjuši kristal. Torpedirani kamenci postaju pijesak. Lako prolaze kroz urinarni trakt. Kompliment modernoj medicini. „Malo sutra pijesak. Malo sutra lako.“ Protestira gospodin Scholl. „Bolovi su tako jaki da svaki put vrištim kao Johnny Weissmüller u ulozi Tarzana.“

Veličina 1,2 cm. Jednokrevetna soba u bolnici. „Doktor došao da me pregleda, ja mu kažem nema. On kaže, ne mogu vjerovati. Ja velim, ozbiljno, prije deset minuta. Pođite sa mnom, kaže on. Rendgen. Udahnite. Izdahnite. Snimak okrenuo prema svjetlu. Izašao na hodnik, glasno uzviknuo: Kolege, fajront za danas! Gospodin Scholl samostalno ispiškio kamenac! Senzacija. Naravno. Gdje neće biti. Podmornica u mokraćnom kanalu. Non-stop posjete sestara, drugih doktora. Gospodine Scholl, hoćete li nam ga pokazati, kažu da je ogroman? Sigurno. Eto ga na noćnom ormariću. Šta? Ovu gromadu? Pa zar je moguće?“ Natrag kod kuće, rekorder iz Kelna sve i jednu so sada izbačenu krhotinu pohranjuje u stakleni bokal.

Gospodin Scholl je međuvremenu sa doktorima na ti. Kad god da nazove za termin, oni kažu dođite ove sedmice. Danas EKG, ultrašal, rendgen i lokalizacija. Sutradan liftom u podrum klinike, na razbijanje kamenca. Trajanje laserske terapije – 25 minuta. Protiv bolova buscopan i paspertin. Posljednjih 30 godina. Do kraja života. Rešetanje žiga strahovito. Evakuacija još više. Privatne podmornice gospodina Scholla putuju 40 cm kroz tijelo, prije nego što ih ugledaš. Ovih dana predstoji 99. po redu uništavanje unutrašnjeg neprijatelja. Veličina 1,5 cm. U jednoj te istoj klinici u Aachenu. Gospodin Scholl je pamalo ponosan. Nada se da će na jubilarnom 100. razbijanju bubrežnog kamenca biti prisutni i mediji.

Indijac Prahlad Jani tvrdi da zadnjih 70 godina niti jede niti pije. Osamdesettrogodišnji postač kaže da dušu hrani meditacijom, tijelo jača jogom, da koristi alternativnu energiju, koja mu u obliku božjeg nektara, iznutra, s gornjeg nepca, kaplje ravno u želudac. Posljednje tri sedmice bradati Prahlad Jani nalazi se pod nadzorom indijske vojske. Spektakularni post motre medicinski stručnjaci. U stomaku mršava čudaka doktori do sada nisu utvrdili probavne aktivnosti. Indijac već dvadeset dana niti kaki niti piški. Javnost s velikom dozom znatiželje očekuje kraj eksperimenta. Troškove snosi ministarstvo odbrane. Vojna vrhuška očekuje dragocjene spoznaje o duhu i disciplini čovjeka, konkretne podatke upotrebljive za jačanje oružanih snaga. Kritike stižu od Udruženja indijskih racionalista. Oni smatraju da je Prahlad Jani jedan obični seoski prevarant.

Koliko dlaka je potrebno da bi se izbjegla katastrofa? Aktivisti iz organizacije Matter of Trust čupavo čovječanstvo pozivaju da donira dlake, uz pomoć kojih bi se mogla ublažiti ekološka apokalipsa u Meksičkom zaljevu. Kosa upija naftu. Odziv je fantastičan. Oko 370 000 frizera diljem svijeta, 100 000 salona za njegu i friziranje životinja, kao i brojni pastiri učestvuju u akciji spašavanja prirode. Životinjske dlake, vuna, stari džemperi, krzneni kaputi. Sve ide. Glasnogovornica organizacije Matter od Trust-a, Lisa Gautier, zadovoljna je tonama pristiglog materijala, koga dobrovoljni pomagači u blizini crne bušotine pakuju u najlonske čarape i bacaju u more. Pola kilograma kose upija galon nafte, garantiraju naučnici na licu mjesta. Vrijedna spomena: Organizirana podrška globalnih transvestita. Oni šalju ekstra dugačke najlonke. Sa svih strana svijeta. Bitna pomoć, budući da pokušaj da curenje zaustave ogromnim čeličnim zvonom stručnjacima nažalost nije pošao za rukom.

Digitalni svijet ulazi u novu brojčanu dimenziju. Istraživanja pokazuju, prognoze predviđaju da će korisnici interneta do konca tekuće godine generirati impozantnu količinu digatalnih podataka, prvi put veću od jednog zetabajta. Podsjetimo da jedan zetabajt (ZB) iznosi 1 000.000.000.000.000.000.000 bajtova. Iza ove brojke kriju se planine kompjuterskih podataka u obliku, recimo, fotografija, muzike, filmova, raznoraznih spamova, običnih mejlova, knjiga i tekstova (sličnih ovome). Za neopisivu digitalnu masu jezičari još nisu pronašli prigodne analogne metafore. Prošle godine produciranih, pišljivih 800 0000 petabajtova odgovaraju otprilike memoriji pohranjenoj u kulu DVD-ova, visoku odavde pa do mjeseca i natrag. Nauka najavljuje da će tokom idućih deset godina broj podataka dostići 35 zetabajtova. Put do jotabajta je dug. Bez brige. Ljudska glupost je bezgranična.

Krezavi Kazahstanac Rudolf Kautz protivnicima rado prepričava priču o seljaku koji je izmislio šah. Oduševljeni kralj izumitelju nudi nagradu, a siromah ga vara tražeći da mu se na prvo polje šaha stavi jedno zrno riže, na svako naredno duplo više od prethodnog. Kralj pristaje. Tek kasnije shvata fol. Izlizanu matematičku anegdotu naučenu na ruskom Kazahstanac Rudolf Kautz rivalima sa one strane šahovske table svaki dan prepričava na mucavom njemačkom jeziku, na platou ispred velike katedrale u Kelnu. Beskućnik Rudolf igrajući šah zarađuje novac. Muku je teško izraziti u brojevima. Jedna partija košta 50 centi. „Bitte schön!“ Posao dobro ide. „Ne moram pobjeđivati. To je moja prednost.“ Rudolf puši loše cigare, putuje Njemačkom i igra šah. Penzija, žena, dvoje odrasle djece. Jer mora vratiti dugove. Jotabajt u eurima. Krug dima iz njegovih usta veća je zagonetka od sve i jedne nule u svijetu beskorisnih brojeva

Šest stopa ispod vulkanskog pepela leži Afganistan. Usred pustinje mrtav vojnik. Ko ga šiša? Niko. Tu i tamo pokoji pucanj. Vatra, ptice i izbjeglice. Medijski feniksi kratkog pamćenja. Rat u Kandaharu pokrila je feredža novih aktualnosti. Vratićemo se kad napravimo krug. Možda i nećemo. Prelijećemo Crno more, rezervate u blizini ruskog grada Soči. Kondor kratkoročnosti aterira u majski šaš, Vladimiru Putinu pod noge, koji nas nježno, sasvim nježno miluje po glavi, kao divljeg leoparda. Ženka. Poklon iranskog zaštitnika prirode – Mahmuda Ahmadinedžada. Plemenit poduhvat. Prijateljska podrška. Ekopolitičari obnavljaju pupulaciju izumrlih zvijeri. U Sjevernom Kavkazu nije bilo lijepih leoparda. Dok predsjednik nije preuzeo stvar u svoje ruke. Popraćen kamerama javnosti. Vladar u svjetlu zaštitićene prirode. Moć u auri sakralne ekologije. Nova žvaka političke retorike.

Leopard krize grabi ka Grčkoj. Predah na demonstracijama u Atini. Šta kažu rejting agenture? Depresija, kebab, kafa, čaj i čačkalica u Istanbulu. Pojedeno. Popijeno. Fotografija na Bosforu. Sve zaboravljeno. Skok u zrak. Od leoparda postade galeb. Maši, maši. Visoko iznad oblaka, preko Mediterana, toliko visoko da ih ne vidimo. Čamce sa izbjeglicama iz Afrike. Uvijek ima važnije od važnijeg. Kad visoko letiš. Mimo Gibraltara, ka Atlantiku, prema Meksičkom zaljevu i naftnoj platformi. Potonula a ne možeš je promašiti. Masnu mrlju. Kad si riba. Kad si jato. Kad nosiš dvadeset hiljada kvadratnih kilometra dugačku i široku crnu feredžu. Iz vode vidimo iskrivljenu siluetu američkog predsjednika Obame. Portret u ulju. Konferencija za štampu. Na obali zaljeva. Kaže za sve je BP kriv. Brkić Petrol? Prošle godine dupli profit. Ove godine kompanija neizvjesnosti, koja upropaštenim ribarima kao kompenzaciju za gubitak egzistencije nudi posao čišćenja. Jučer ribar, danas čistač u firmi koja te je ruinirala. Ponuda koju ne možeš odbiti. Na ušću Misisipija.

Okolo kole, pa natrag, u Njemačku. Kakva priroda. Kakva Rajna. Duboka i krivudava. U blizini grada Bonna u gradiću Königswinter. Kopenhagen reloaded. Velike ribe u skromnom okviru. Konferencija o klimi na kojoj učestvuju predstavnici takozvanih reprezentativnih zemalja, 40 rajnskih somova za okruglim stolom. Kapitalci svjetske politike suču brkove na popravnom ispitu iz ekologije. Borba protiv globalnog zatopljenja uzima maha. Prije odlučujućeg sastanka, ove jeseni, u meksičkom Cancúnu. Konačno. Spašavajmo se dok možemo. Miševi u Bundestagu. Mačka u krilu kancelarke. U crnom mercedesu na električni pogon. Angela Merkel predviđa milion električnih automobila, za deset godina, na ulicama Savezne Republike Njemačke. Kakva vizija. Kakva kancelarka. Izražena u procentima, procjena iznosi otprilike koliko i 2 posto svih vozila, kaže Jürgen Resch, predsjednik ekološke organizacije. „Deutsche Umwelthilfe.“

Udri brigu na veselje. U južnom Hessenu ovih dana kolektivno vjenčanje hruštova, majskih kukaca. Svake četiri godine simpatični štetnici traže pogodna mjestašca za ubušivanje i polaganje jaja. Najezde hruštova, u šumama pokraj autoputa A67 između Darmstadta i Mannheima, nadaleko su poznate. Slijepi miševi prevaljuju više stotina kilometara kako bi kušali kukce, posmatrali su naučnici. Veličanstvena gozba za životinje koje se hrane ovim insektom, kojeg čovjek smatra štetočinom. Zbog čega ih tamani. Kako bi sačuvao šumu i bašticu u Hessenu. Ove godine u velikom stilu. Helikopterima. Prvi put nakon 55 godina koristeći insekticid dimethoat. Gadan otrov, upozoravaju organizacije za zaštitu prirode. Druge vrste bi također mogle stradati. Slijepi miševi. Recimo. Ispred gradske skupštine u Pfungstadtu protestiraju građani, demonstrativno padajući na leđa. Glumeći mrtve kukce. Zatvarajući oči, kao Gregor Samsa. Jednog jutra, kad se probude iz nemirnog sna, ustanoviće da su i oni postali vijest. Pepeo je bila. U pepeo se pretvorila

Vijesti iz zemlje. Prva saksija lijevo. Raste li raste. Balkonska puzavica. Buja li buja. Ne znam joj ime. Anonimna penjačica. Povijuša vazdušnih korijena. Cvijet bijele boje. Naslijeđen od bivše stanarice, prabalkonke koja je svojevremeno ljute bitke bila protiv kovrčave komšinice odozdo, usamljene kompjuterašice, zato što joj je ova, iz osvete za buku, krvoločno trpala žvakaće gume u bravu od poštanskog sandučića. Terorizam s trećeg sprata. Da drugi nisu ratovali mene ovdje ne bi bilo. Puže li puže. Zapadnobalkonski čarobni grašak. Pup do pupa. List do lista. Cvijet do cvijeta. U usporenom snimku. Na putu ka nebu. Barack Obama za tridet godina slijeće na Mars. Nastavi li ovo brzinom, moja puzavica do tad vjerovatno stiže do potkrovlja. Sprat više. Najmanje. Volio bih joj makar znati ime. Njoj je to sasvim svejedno.

Nebitno šta kažu rejting-agenture. Ona tvrdoglavo raste. Otima se, sama od sebe. Poput samoniklog hrasta u okrugloj saksiji preko puta. Odakle mu sjeme? Hrastić sto posto. Desetak centimetara visok. Znam mu list. Jer smo iste takve imali u Prijedoru. Na zemljištu okolo vikendice. Prije nego što su ih posjekli. Ukrali. Nakon što su opeljušili malu kućicu na Sani. Biće da su komšije vidjele ko nas je opljačkao. Ili su to možda učinili oni? Roditelji se do danas nisu usudili upitati. Niti obići imanje. Ruševine prošlosti, torzo sretnih vremena, koje štrči pokraj Sane. Desi se da protjerani nekad prođu istom cestom. S lijeve strane rijeka. Na desnoj imovina koja je na papiru i dalje tvoja. Za koju ti se mrzi boriti. Ali je još uvijek ne daš. Sigurno je hrast. Nema šta drugo biti. Skoro dvadeset godina kasnije. Pušta korijene. Na Zapadnom Balkonu.

I ovdje kradu. Ne hrastove. Već breze. Uoči 1. maja. Proljetni običaj kojim muškarci iskazuju i dokazuju ljubav. Zbog emancipacije, svake prestupne godine isti delikt počinjavaju žene. Šarenom trakom okićeno drvo postavlja se pod pendžer simpatije. Usred noći. Što veća breza, to veći junak. Majska stabla ljubavi se također mogu kupiti ili naručiti na legalan način. U međuvremenu postoje taksi preduzeća („Maibaum-Taxi“), oni drveća po želji ekpresno isporučuju na datu adresu. Noćna pošta. Pet metara dugačka breza. Pri sandučiću. Narudžbe stižu iz Luksemburga, Belgije i New Yorka. Ali nije u tome fol. Za mnoge muškarce draž leži u krađi. Zbog emancipacije, svake prestupne godine i za žene. Gradom, predgrađem, parkovima i periferijom tada švrljaju drvokradice. Žagama naoružane grupe muškaraca u potrazi za nevinim brezama. Svake prestupne. Zna se.

U ljubavi i ratu je krađa dopuštena. Zanimljiva varijanta dešava se u sitne sate, malo prije zore, ranog 1. maja. Najodvažnije drvokradice u akciji. Prvomajski odmetnici. Mrtvi, hladni, pijani. Još uvijek bez plijena i žage. Jer oni ne koriste žage već kliješta. Uz pomoć njih mangupi ciljano pokradaju druge drvokradice, probrano mažnjavajući već postavljena stabla. Eliminirajući špagu, žicu i konkurenciju. Prisvajajući tuđi izraz ljubavi. Sutradan, kad se mlada probudi. Ili ga ima, ili ga nema. Ako je tu, onda ima tu i da ostane. Cijeli mjesec. Tek krajem maja se od drvokradice očekuje da makne majsku brezu. U znak zahvale domaćin mu tom prilikom poklanja gajbu piva. „Živ bio, zete.“ Ponekad se maj se zna odužiti. Desi se da ljubav u međuvremenu pukne. Da drvokradici ne pada ni na kraj pameti da ukloni svoj dokaz ljubavi. „Nek ga sama nosi dođavola!“ Katkad majska breza mjesecima zna štrčati uz šupalj oluk, podsjećajući na propalu romansu. Njoj je to sasvim svejedno. Kad su je ionako već odavno ukrali.