Hronično hipnotizirana daljinom, delegacija Zapadnog Balkona posjetila je Plurinacionalnu Državu Boliviju. Čitajte u nastavku: Novosti iz lavirinta Inka. Iz života andskih šarplaninaca. Žabolov na jezeru Titikaka. Crtice s puta.

El Alto. U prevodu: «Visoko». Bivše predgrađe La Paza. U međuvremenu milionski grad. Najviši aerodrom na svijetu (4000 m). Male mašine se ovdje penju kad slijeću. Moj avion je internacionalno velik. Ja se naivno spuštam. Nebo iznad Bolivije ima boju beskonačnog intermeca, s bivše-jugoslovenske televizije. Iz prošlosti pišti frula neznanja. Jedina slika o Andima: «Kondorov let». Dolje, na zemlji, orgulja stvarnosti ubija predasrude. Dimnim signalima. El Altom gore automobilske gume. Taksisti u štrajku. Organizirani protest Indijanaca protiv zabrane alkohola za volanom. Vatra i transparenti. Bijes i uzvici. Na meti: Evo Morales. Bivši uzgajivač koke. Prvi «autohtoni» predsjednik Bolivije. Džaba minimalci penzionerima. Zalud školarina djeci. Džaba ti što si naš. Ko ljudima ukine flašu. Evo ti belaja.

Iza zakona protiv alkoholizma stoje statistike. Udes za udesom. Na takozvanoj najopasnijoj cesti svijeta («El Camino de la Muerte»), koja se vrtoglavo spušta s vrha Anda ka tropskim predjelima, svakog dana makar jedna mrtva glava. U prosjeku. Zapaljene gume štrajkača brzo se gase. Plamenu i ljudima na visokoj visini fali kisik. Protesti jenjavaju. Turistima također. U hotelu prva pomoć: balon čistog oksigena. Pogled kroz prozor. La Paz. Saobraćajni haos ne prestaje. Sred grada skakuću crno bijele zebre. Propete na zadnje dvije noge. Studenti u kostimima simuliraju pješačke prelaze. U parku «Jardín Botánico» momak u dresu Wolfsburga. Ne vidi mu se broj. Na lancu gorostasan pas. Koji bezbrižno kaki. Putniku blisko stvorenje iz jugoistočne Evrope. Original šarplaninac. Taj ovdje nema problema s disanjem. Na visini zadatka.

Centralna Bolivija. Potosi (4070 m). Najviši šeher na svijetu. Nekoć vrlo bogat. Zaboravljeni grad u podnožju bogatog brda: «Cerro Rico». Stoljećima najplodnija žila srebra na globusu. Hiljade i hiljade izvezenih tona. Srebro nad srebrom, odavde sve do Španije. Golemi most preko Atlantika. Premazan krvlju. Znojem rudara. Marcelito i Gabriel ispred drvene kolibe na ulazu u blatnjavi kop. Na glavama kape sa srebrenim petokrakama. U ustima listovi koke. Žvak. Žvak. Tradicija. Sveta biljka. Danas je ponedjeljak. Marcelito i Gabriel ne rade. Jučer je bila nedjelja. Tim danom rudari piju, pa se danas odmaraju. U rudniku ionako više nema mnogo srebra. «Idućih pet-šest godina možemo još čeprkati. Šta ćemo onda?», pita Marcelito. Ja glupo odgovaram: «I moj otac bio rudar. Bosna. Rudnik željezne rude Ljubija.» Nikad čuli. Ispod prljavih nogu siromašan grad. Ubijen. Porobljen. Opljačkan. U bolivijskoj Srebrenici od srebra ništa ostalo nije.

Grad Sucre. Glavni grad Bolivije. Ovdje je nešto ostalo. Od kolonijalnog bogatstva. Univerzitet. Bijele kuće. Drvene verande. Andaluzijski flair. Jajce u Andima. Narodno-oslobodilački gledano. Mjesto u kojem je donesena prva južnoamerička deklaracija nezavisnosti od Španske krune, 25. maja 1809 godine. Nešto kao panamerički Mrkonjić. Kolijevka njihovog ZAVNOBIH-a. Grad u kojem je 1825. rođena zemlja, nazvana po Simonu Bolivaru. Libertadoru koji je se borio za bratstvo i jedinstvo u Južnoj Americi. Slično nesretnom revolucionaru Che Guevari, koga su 250 godina kasnije, baš ovdje, u blizini Sucrea ubili dušmani. I od njega je nešto ostalo. Griva, kapa i brada. Na majicama kratkih rukava. Na šarenim štandovimo. Na trgu 25. Maja. Po kojem se poput malih miševa vrzmaju crnom mašću zamazana indijanska djeca. Pobiše se između sebe. Oko svakog stranca. Ne bi li mu prvi očistili cipele.

Nekoliko stotina kilometara sjevernije. Jezero Titikaka (titi – tigar, kaka – stijena). Kupih si šešir. Stavih ga na glavu. Nek se zna da je od slame. Dnevna temperatura 25. Noćna blizu 0. Isti Semir Osmanagić. Velika, hladna voda. 300 metara dubine. Na 3800 metara visine. Na Otoku Sunca, tamo gdje je prema vjerovanju Inka Bog stvorio čovjeka – nigdje nikoga. Napušten stari lavirint. Kamen na kamenu. Bez maltera. Šta su oni znali da mi ne znamo? Nigdje duše da zaluta. Osim mene. I šake turista. Francuski par u bračnoj svađi. Šutljivi gringo iz Texasa. Čupavi mladi Argentinci bez novca da se vrate kućama. Nadomak lavirinta, za kamenim žrtvenim stolom, indijanski vrač iz plemena Aymara. Crvena vunena kapa. Poklopci preko ušiju. Usamljena turistička aktrakcija. Čara bara oko starije gospođe iz Austrije koja bi da rodi.

Ljudi poput nje putuju zbog želja. Na dnu jezera Titikaka pustolovac Jacques Cousteau tragao je za zlatom Inka. Nije ga pronašao. Ali je zato gnjureći otkrio novu vrstu životinje. Endemsku žabu, koja samo ovdje živi – 60 cm veliku. Kažu da je do dan danas niko nije vidio kako izranja na površinu. Po svjež zrak. Krek. Krek. Neka ovaj tekst bude moja žaba.

Na trgu demonstriraju Iranci. Protest protiv teheranskog režima. Zeleno-bijelo-crvene zastave vijore se na vjetru. U kafiću preko puta, talijanski penzioner Vincenzo. Iste boje. Isti redoslijed. Kad bi ih okrenuli vertikalno, bile bi to i njegove zastave. Ovako ništa. Vincenzo pijucka espresso i čita „Express“, žuti kelnski tabloid. Uživa u članku o korupciji u Njemačkoj. Krađa željezne armature s podzemne bauštele. Fuš, bruka i sramota u građevinskoj branši. Tačno godina dana nakon urušavanja Gradskog arhiva. „A kažu u Italiji mafija.“ Vincenzo, prva gastarbajterska generacija, danas je dobro raspoložen. Pravednički listajući novine on ignorira informacije o ilegalnom izlijevanju nafte u talijansku rijeku Lambro, u međuvremenu prispjelu u Po, na putu ka Jadranskom moru.

Na zidiću ispred hotela Barcelo pet beskućnika. Iznad njih grane gradskih platana. Prvi u mobilni ukucava poruku. Drugi prodaje ulične novine „Querkopf“, časopis o beskućništvu i srodnim temama. Pola ide njemu, pola redakciji. Treći pije pivo. Ostala dvojica sjede \’nako. I piju pivo. S druge strane ulice blješti reklama novog kioska. Ulazna vrata okićena crveno bijelim balonima. Proslava otvora. Vlasnik Turčin. Poput mladog Čengiza. U atomobilu. Na četverotračnoj cesti. Dvosmjerni promet. Čengiz oštro zasijeca u sokak, mimo novog dućana, svjesno kršeći zabranu skretanja. Pizza Milano u termo tašni, na sjedišu suvozača, najduže 20 minuta ostaje vruća. Serrano šunka, sir, rukola, paradajz. Raznosač mora biti brz, ako želi zadržati posao. Ako želi dobiti bakšiša. Od bakšiša se živi.

Na povratku u bazu („zašto imućni daju manje od siromašnih“) Čengiz svraća do obućara Ahmeda, prijatelja iz djetinstva. Ljepuškasti šuster, pored novih potpetica, nudi promptnu izradu ključeva. Najrađe ženskim mušterijama. U slučaju da se pokvari brava, Ahmo je tu da riješi stvar. U po noća, u po noća. Nema tih vrata koja ne može otvoriti. Sve što je zaključano, može se otključati. „Sezame, skini se.“ Samo treba znati kako. Ahmed se jaranu redovno hvali novim ženskim poznanstvima. Lako je obućaru. Kad je sam svoj šef. Pa smije. Upusti li se Čenga u avanturu sa usamljenom damom koja je naručila pizzu fantasia (paradajz, paprika, jaje) plus bocu vina – eto mu otkaza. Jašta. Najbolje je biti sam svoj šef. „Samo dva puta, u zadnje dvije godine,“ stidljivo priznaje Čengiz a Ahmed potvrdno namiguje. „Aferim, arkadaš!“

Na balkonu ništa novo. Sve se dešava četiri sprata niže. U izlogu prodavnice za ljude sa specijalnim željama stigla nova roba. Guma, lateks, koža. Proljetna kolekcija. Materijal koji trpi natprosječno natezanje. Duboke kožne čizmice. Donji veš, čarape, rukavice, maske, korseti i lisice. Bezopasna oprema za igru. Nekoliko koraka dalje, naoružanim činovnicima u kožnim jaknama nije do šale. Petorica policajaca sa sobom nose prave lisice. Ulaze u mali grčki gril, na ćošku. Za opasačima pet pravih pištolja. Racija protiv rada na crno. Iza šanka, pokraj falusoidnog „gyrosa“ stoji iznenađena grkinja Elena. Uhvaćena na djelu:

– Ne. Ne radim ja ovdje. Došla na pet minuta pomoći snahi.
– Gospođo, taj izgovor čujemo svaki dan.
– Zašto mene kontrolirate, ganjajte prave kriminalce?
– Ako Vam je prvi put, platićete na licu mjesta protokolarnih 20 eura. Vlasnika čeka prava kazna.
– Pobogu (šmrc, šmrc) ja ih toliko znam koji rade na crno. Zašto baš mene hapsite.
– Gospođo, koga to još poznajete da nezakonito radi?
– Joj. Ne mogu se sjetiti (šmrc, šmrc).

Čestitke stižu i sa Zapadnog Balkona. Naučni tim predvođen profesorom Yi Zhongom (Univerzitet Peking) do epohalnog otkrića došao eksperimentirajući s voćnim mušicama. Insekti su bili podijeljeni u dvije grupe. U prvoj skupini, tokom pokusa, ključni protein «rac» bio je umjetno ugašen. U drugoj, takozvanoj kontrolnoj grupi voćnih mušica, kao i uvijek – prirodno upaljen. Obje grupe sitnih stvorenja prethodno su bile obučene da asociraju jednu vrstu mirisa s hranom, a jednu drugu sa strujnim udarima. Rezultat: Zdravim mušicama trebalo je sat vremena da zaborave naučeno. Manipuliranim insektima, bez rac-proteina, čak više od jednog dana. Zaključak: Protein zaborava potiče gašenje memorije. Pamćenje se ne gubi, već ciljano briše. Brzina raste s količinom novih informacija. Yi Zhong smatra kako je time dokazano da je zaborav usmjereno aktivan postupak, pod kontrolom drevnog, evolucijski minimalno mutiranog proteina «rac», kojeg u istoj funkciji pronalazimo i kod ljudi.

Voćna mušica potvrđuje status omiljenog objekta u svijetu nauke. Dešifriran genom, kratak život, sposobnost da u kratkom vremenu producira više generacija. Superstar znanstvene spoznaje. Pregledan teren složenih istraživanja. Prosta podloga za komplicirane analogije koje naučnici prenose na homo sapiense. Od voćne mušice kičmenjaci, biologija, medicina, genetika, generali, politika i nacije mogu svašta naučiti. U tjelašce voćne mušice utkan je mehanizam antipamćenja, prastari protein koji nas upozorava da ćemo ionako sve smetnuti, da život bez zaborava biološki nije moguć. U zaboravnom jatu sićušnih insekata možemo vidjeti metaforu neindividulanosti, mikroskopsku sliku prirode i smrti, vječnog sna u kojem je budno samo ono što nikad nije spavalo. Dobacio bi ovom prilikom tamo neki prilično zaboravljeni Arthur Schopenhauer.

No o čemu je ovdje riječ. Priča o voćnim mušicama je nastavak dobro poznate serije naučnopopularnih novosti, dosadno senzacionalni breaking news o još jednom ubrzo potisnutom otkriću, produžetak blesave reportaže o, recimo, britanskim znanstvenicima koji pomno ispituju zagonetne šupljine u lobanjama dinosaurusa. Podatak više u vanredno blesavom članku o američkim stručnjacima koji istražuju posebnosti delfinskih dijabetičara: «Oni nam dobrovoljno daruju krv», objašnjava naučnica Stephanie Venn-Watson upirući prstom u fotografiju delfina, podvodno zavaljenog na leđa, sa ispruženom perajom. Nietzscheanski sretna životinja. Znatno opuštenija od ljudskih zlopamtila.

Vratimo se voćnoj mušici, zvijezdi znanja, stanovniku nevidljivog svijeta iz kojeg dopiru zrake beskonačne prolaznosti. Poezijom insekata vladao je vrhunski francuski entomolog Jean-Henri Fabre. Naučni kapacitet, inspirator Charles Darwina i Marcela Prousta. Slijedimo epski zagrijana pera uhvaćena u koštac s vremenom. Zaduženi njima, a ucijenjeni terorizmom tržišno korisnog, postavlja se pitanje na koji način danas eksploatirati voćnu mušicu. Zamišljam moderno opremljen fitness centar. Punudu za ljude opterećene viškom informacija. Ustvari, ne mora to biti fitness centar. Može to biti i Balkon. Balkon za zaborav. Zapadni. Na njemu dugačka klupa. Goli bijeli zidovi. Povratak u stan zazidan. Na stolu, pokraj praznog rama sa slikom aktualnog predsjednika, konzerva proteina. Napitak zaborava. Bujrum. Napolju topla kiša. Zima prošla. Proljeće još nije tu. U saksijama drijemaju larve voćnih mušica. Poput nas. Sve smo zaboravili, čekajući iduću zapovijed. Južno od Kelna, tamo negdje uzvodno, otapaju se snjegovi. Što je više vode u koritu Rajne, to je bujica jača.

Najveću karnevalsku povorku u Kelnu (Rosenmontagzoch) vodi Cristoph Kuckelkorn, ujedno najuspješniji gradski pogrebnik. Oba posla zahtijevaju iznimnu preciznosti. Nema ponavljanja. Sve mora biti perfektno. Paralele su očite, kaže Christoph Kuckelkorn: „U slučaju da prva kola u koloni zaribaju, u sporednoj ulici uvijek čeka rezervni traktor.“ Saradnja kelnskog pogrebničkog klana s karnevalističkim strukturama je stvar tradicije. Porodica Kuckelkorn građane Kelna ispraća pod zemlju unatrag pet generacija. Pogrebničko preduzeće godišnje obavi oko 600 sahrana. Pristup profesionalan. Obrt pristojan. Kuckelkorn njeguje kontakte sa evropskim partnerima. Razvija nove koncepte. Ide u korak s vremenom. U svojoj drugoj ulozi, nadareni vođa karnevalske povorke (Zugleiter) Cristoph Kuckelkorn jednako angažirano upravlja maratonskim maškarama. Određuje moto i muziku. Preispituje kostime, pregovara s policijom i općinskim vlastima.

Tokom ovogodišnjeg karnevala Kuckelkornove dvije preciznosti mogle su postati žrtvom jedne velike građevinske neprofesionalnosti. Incident se mogao desiti na baušteli „Heumarkt“ u jezgru starog grada, nakon što se ispostavilo da su radnici, gradeći tamošnji metro-tunel, na stranu tušnuli osamdeset posto željeznih rešetaka, predviđenih za stabilizaciju betonskih zidova. Krađa materijala – koja se dovodi u vezu s prošlogodišnjom propašću gradskog arhiva – izazvala je blagu paniku među maškarama. Jer najveća karnevalska povorka prolazi baška pogođenom džadom. Međutim. Nakon hitrih preispitivanja kelnska vrhuška odlučila je ipak ne otkazati narodno veselje, jamčeći za sigurnost terena. Na svu sreću, beton je izdržao urnebesni marš. Dozvola grada ostavlja gorak ukus, budući da je poznato da se u Kelnu bukvalno mora desiti kijamet, prije nego što bi neko ljudima otkazao karneval. Posljednja vijest s bauštele: Prodre li voda, biće gusto.

Izostali kijamet lebdio je u zraku, kada su desetine hiljada otkačenih maškara skakale po destabiliziranom gradskom području, iznad mračnog tunela, predvođeni profesionalnim pogrebnikom Christophom Kuckelkornom. Dirigentska palica onoga što se (još) nije desilo nas vodi ravno u srž karnevalskog veselja koje kroz inverziju sučeljava smrt. Istjeruje zimu i demone. Priziva uskrs i proljeće. Ispod maske anarhičnog slavlja krije se grimasa podzemnog carstva. Urođena slutnja da ćemo jednog dana svi obući isti kostim. Lik i djelo Christopha Kuckelkorna služe kao direktni link ka maskiranom smislu karnevala u kojem kratkovidne krtice masovnih konzumenata vide jedan u nizu besmislenih partija, nakon kojeg će u Čistu srijedu meziti ukusnu ribu, dok će na televiziji pičiti izvještaji o svijetlim namjerama političkih stranaka koje će istog tog dana, širom Berlinske Republike, tradicionalno naivno zasjedati, optimistički raspravljajući pitanja posne budućnosti, u kojoj je izvijesno samo ono u mahmurluku zaboravljeno.

Kada maratonske karnevalske sesije prođu, ništa više neće biti kao što je bilo. Kao onda kada je ludilo vladalo gradom. Sve će biti isto. Kao i uvijek. Poklopljeno maskom svakodnevice. Sahranjeno u grobovima ozbiljnosti. Turisti će otići. Trudnice će ostati. Tradicionalno nepouzdani kelnski radnici (da nije bilo Prusa ni Kelnska katedrala još uvijek ne bi bila gotova, nakon 600 godina fuša) i dalje će bušiti nesigurne tunele ispod gradskog tla, otprilike brzinom bosanskih majstora na autoputu između Kaknja i Drivuše, radeći na pišljivih nekoliko kilometara metroa, zbog kojih lokalni saobraćaj evo već godinama pati od zastoja. I Christoph Kuckelkorn će obući tamno odijelo i nastaviti tamo gdje je stao. Profesionalno. Precizno. Transparentno. Smrt ne mulja.

Hitler je volio karneval. To ne znači da je u nacističkoj Njemačkoj bilo dozvoljeno sprdati se s Führerom. Iz svečanih prostorija uklanjale su se slike diktatora. Da slučajno ne bi ko došao na ideju okrenuti portret naopačke. Karnevalisti koji bi u humorističkim govorima čačkali u Adolfa, bili su skidani sa scene. Njih nije bilo baš previše. Ipak ružna priča. Iz davnih vremena. Karneval u današnjem Kelnu za mnoge predstavlja samo dobru zabavu. I ništa više.

«Ghhššš. Poštovani putnici Hair Bosne, obraća Vam se Vaš kapiten Salko Hadžihavić na letu od Sarajeva ka Kelnu. Ksssššš. Izvinjamo se zbog turbulencija iznad Salzburga. Fakat nije bilo do nas. Ghš. Trenutno prelijećemo Frankfurt preko Majne, rrrhhhhh, kroz otprilike pola sata bi trebali sletiti na aerodrom finalne destinacije. Vrijeme u Kelnu, pretežno oblačno, temperature oko nule. Zrrrž. Upozoravamo gospodu muške putnike koji prvi put prilikom karnevala posjećuju Keln. Postoji opasnost da vas neposredno nakon pasoške kontrole zaskoče namaškarene Švabzzz. Onaj. Njemice. Moguće je da ćete bez pitanja biti poljubljeni u obraz. Nakon toga može se desiti Vam žene makazama unakaze kravatu. Opet vas cmoknu. I naglo zbrišu. Ne uzrujavajte se. Poštujte običaje. Ostanite smireni. U okviru kelnskog karnevala sve je nenormalno sasvim normalno. Ghhššš. Savjetujemo da si već sada spremite kravatu na sigurno mjesto.»

Over. Tako bi otprilike mogla glasiti uputa upućenog pilota Hair Bosne prije slijetanja na aerodrom u Kelnu, u četvrtak (Weiberfastnacht), prvog dana uličnog karnevala, uoči takozvane Čiste srijede, Pepelnice («Aschermittwoch») – sedam dana prije početka katoličkog posta. Tog četvrtka kostimirane dame preuzimaju vlast, izlaze najčešće bez muških partnera u grad, prakticiraju žensko ludilo. Zafrkavaju tuđe frajere. Vrše vruću predigru svega onoga što će se desti idućih dana, kada Keln postaje karnevalska prijestolnica Njemačke, magnet za stampedo turista, koji od 19. stoljeća masovno maskirano mimohode Keln. Gladni veselja, zabave. Žedni alkohola. Princip je jednostavan. Preko dana maškare uživaju u šareno pompoznim povorkama («Zoch»). Uveče se dernečenje nastavlja u kafanama, dikotekama, klubovima.

Najveća povorka tutnji u pokladni ponedjeljak (Rosenmontag). Na ulicama, prozorima i tribinama, u ritmu muzike, gega se preko milion gledatelja. Preobučeni u tarzane, tampone, kaladonte, pink pantere, najaobičnije klovnove. U organiziranoj povorci učestvuje deset hiljada kostimiranih. Karnevalska društva plešu, sviraju i pjevaju – prezentirajući viceve, persiflaže ili politički folove na odgovarajućim alegorijskim kolima. Ove godine na meti karnevalista: Merkel uči prvačiće kako se prave dugovi. Berlusconi pliva u moru ženskih grudi. Bankarski zombi-plesači imitiraju Michael Jacksona iz spota za Thriller. Sa zadnjih kola sedam kilometara dugačke povorke maše nam otkačeno trojstvo, cetralni likovi karnevala: princ, djevica i seljak. Oni, kao i ostali učesnici, publiku časte slatkišima, alkoholom i cvijećem. Prolazeći mimo pučanstva milosrdni Princ ponosno uzvikuje «Kölle!» (Keln) a podanici veselo uzvraćaju «Alaaf!» (karnevalski pozdrav).

U svježe objavljenoj knjizi «Kölle Alaaf und Heil Hitler» autori Carl Dietmar und Markus Leifeld pažnju posvećuju maškarama za vrijeme Trećeg Reicha. Tabuiziranim ulicama nacističke istorije patroliraju povorke sa antisemtiskim parolama. Jednog gadnog ponedjeljka, tridesetih godina prošlog stoljeće, nastala je fotografija koja dokumentira kelnske karneveliste preobučene u bradate Jevreje. Na transparentima velikim slovima piše: «Die letzten ziehen ab. (…) ’Mer machen nur e kleines Ausflügche.\’» U prevodu: «Posljednji odlaze. (…) \’Odosmo na mali izlet.\’» Iz vrijedne knjige o mračnoj strani maskiranog veselja saznajemo na koji način su nacisti instrumentalizirali karneval u ideološke svrhe. To naravno ne iznenađuje, budući da su Hitler i Goebbels uvijek tražili blizinu široke narodne mase. Ono što uznemiruje jeste arogancija putem koje današnja karnevalistička društva ignoriraju pokvareni odlomak prošlosti. Nakon publikacije teksta autorski dvojac Dietmar/Leifeld bio je izložen prijetnjama. Bezbrižna masa ne voli kad joj neko kvari ćeif.