Evo i zašto. Što duže vremena provodim na Balkonu – sve sam upućeniji. Sve više znam. Fiksiram, prepoznajem, sortiram. Stvarnost bolje tabirim. Odozgo bistrije vidim. Sočivo dokolice – moja dioptrija. Dijalektički se češkam. Gdje god zasvrbi. Čeprkam po saksijama. Činim očnu gimnastiku. Pipkam tastaturu. Grickam olovku. Čačkam mečku. Sa sigurne teritorije. Na visini zadatka. Sa četvrtog sprata. Mogu o čemu god. Komentar o situaciji u Afganistanu? Tu sam. Nekoliko plastičnih redova o zagađenju Tihog okeana? To mi je dužnost. Nešto o blagodatima i zloupotrebi interneta? Bez brige. Glad, kriza, rat, mir, primirje. Livade, šume, brda i planine. Turizam i terorizam. Life-style, masovne grobnice, fudbal, filozofija, religija, izbjeglice i nauka? Uradiću, prika. Vulkani na Islandu? Konflikt u Sudanu? Povratak Roma na Kosovo? Riža u Kini? Smrt u Palestini? Skandal u katoličkoj crkvi? Samo daj. Seks u ćelijama krušnog kvasca? I pogača bi sine.

Profesija diletanta nije laka profesija. Pogotovo u svijetu u kojem vladaju idioti u svojoj struci. Onesviješteni stručnjaci. Javni prostor opterećen je mišljenjima eksperata. Busije znanja su zauzete. Nemojmo se nekome miješati u posao. Da se oni nama ne bi miješali. Takvom društvu prijeko su potrebne odgovorne tračibabe. Interdisciplinarni diletanti, svjesni svog statusa. Dovoljno naivni da se petljaju u nešto što ne razumiju. Zašto ne tračati o milijardama eura uloženih u čudesni ubrzivač čestica u Švicarskoj. Zato što se obični smrtnici ne kuže u fiziku? I nikada neće saznati kako je nastao univerzum. Za razliku od naučnika – za koje prepametni novinari eksperti u udarnim njemačkim vijestima najozbiljnije kažu da će im trebati još otprilike nekoliko godina, dok je ne formuliraju. Formulu kosmosa. Konačno. Stvarno?

Diletantski princip trača ima smisla. „Rekla-kazala“ ima socijalnu funkciju. Kao instrument kontrole, praksa društvene samozaštite. Cilj je tračati o relevantnim pitanjima, u koja inače ne barkamo. Jer se ne usuđujemo. Ili ih ne primjećujemo. Dok sa one strane ograničenosti, profesionalno deformirani nesmetano akumuliraju kratkoročni kapital neznanja, dugoročno zadužujući sve nas. Represiju tuđe struke prihvatamo šutke, kao common sense, zdravu, nepreispitanu istinu, uz pomoć koje kocka moći odlučuje gdje i kako kupovati akcije, voditi ratove. Otračajmo i to da ulogu glasnogovornika gluposti pritom preuzimaju nekritički mediji, koji zavodljivom brzinom informacije centrifugalno ispiraju mišljenje i stavove ljudi – kroz čija biračka tijela, kost, kožu, bolest, ljubav, budućnost i slobodu se precijenjeni projekat demokratije na koncu svakog konca legitimira.

Svak se svojom mukom pozabavio. Malo je velikih problema. Da li ih je stvarno malo. Ili ih mi ne vidimo? U katakombama zatucanosti moćno mucaju marionete nacije i izmišljaju partikularne konflikte. Kad je u Woodstocku kvasac nadolazio – sve je bilo jasno. Danas, takozvana svjetska politika u ime globalnog boljitka goni i proizvodi fantome terorizma. Plašeći nas atomskim bombama. Praveći se da svoje oružje uništava. Eto materijala za trač. Ozbiljnog. Ovih dana fin dio njemačke javnosti protestira protiv upotrebe nuklearne energije. Stvarne atomske bombe. Stari reaktori škripe. Stalna skladišta za otpad ne postoje. Radioakivno smeće ostavljamo potomcima. Neka njima zrači, hiljadama godina. Uprkos tome, njemačka vlada iz ekonomskih razloga namjerava produžiti rad reaktora, za još nekih dvadesetak godina. Iako alternativni izvori energije evidentno ferceraju. Valjda zato što Francuska, Italija, USA i ostala raja to također čine. Pa se mora u korak. S nevremenom.

Smrt fašizmu, sloboda Facebook-u. Svi povezani a niko žive veze. Ključno pitanje: Kako partija, dakle Facebook zarađuje novac? Odakle američkim drugovima dakle prijateljima keš, kad je sve besplatno? Od nevidljivih reklama? Solidarnih sponzora? Proletarijat pojma nema – skoro niko od 400 miliona vjernih podanika, umreženih tamnom materijom digitalnog kapitala. Za razliku od izvršnog odbora, šake boraca za bolju budućnost koje predvodi mlađahni vrhovnik Marc Zuckerberg. Vrijednost Facebook-a u međuvremenu iznosi više od 10 milijardi dolara. Kako to? Još jednom: Šta je tu toliko dragocjeno? U čemu je fol? Gdje leži izvor bogatstva? Odgovor je blesav koliko i korisnik: Lova u ovom slučaju dolazi iz nepregledne mase komunicirajućih korisnika koji članarinu u partiji ne plaćaju novcem već privatnim podacima. Za šefa Facebook-a sasvim legalan deal. „Privatna sfera je ionako prevaziđen koncept,“ mudro zbori dvadesetpetogodišnji internet pionir Marc Zuckerberg, ljubi ga Mao tako pametna.

Ustvari skandalozan čin: Licencu za neograničeno eksploatiranje privatne sfere Facebook je, prošle jeseni, krišom, dopisao u oficijelni tekst općih uvjeta poslovanja. Papreni paragraf Facebook-u daje kosmičko pravo za korištenje, proslijeđivanje i prodaju tuđih ličnih podataka, kao i svih, bilo kada, zakačenih takozvanih IP-sadržaja (slike, tekstovi, filmovi sl.). Samoovlaštenje Facebook-a kosi se s njemačkim zakonom o zaštiti podataka. Iz tog razloga je ministrica Ilse Aigner u međuvremenu žustro reagirala, prijeteći mladom gospodinu Marcu Zuckerbergu, da će se lično, ako se ništa ne promijeni, ispisati iz Facebook-a. Hrabar nastup države. Respekt, ministrice. Niste sami. Na drastičan deficit transparentnosti u poslovnoj arhitekturi Facebook-a, koji uglavnom trguje tuđom transparentnošću, ukazuje i aktualno istraživanje njemačke „Fondacije za testiranje robe“ (Stiftung Warentest). Stručnjaci kritikuju višak informacija i manjak etike.

Frendovi i frendice svih zemalja, ujedinite se! KP Facebook se ideološki zasniva na egalitarnim načelima. Kao, uostalom, i sam sveti internet. Mreža ima misiju. Moralnu legitimaciju. Spas za sve nas. Poput nesvarene varijante komunizma, takozvana digitalna revolucija propagira inteligenciju kolektiva, slobodu informacije, med i mlijeko u svjetskoj zajednici jednakih. Bliskost i apsolutnu povezanost. Ako ne danas, onda u budućnosti. Dakle malo sutra. Ispod plakativne atitude jednakosti, krije se složen sistem ekonomskih hijerarhija. Na vratima vrtoglavo nadolazećeg kapitala stoje monstruozno velika preduzeća poput Google-a, Apple-a, MySpace-a ili Microsoft-a. Digitalni igrači na površini propagiraju ravnopravnost. Pod uslovom da upravo oni određuju pravila igre. Da ih mijenjaju kako i kada oni to žele. Poput Facebook-a, internet nam priča lijepu priču za laku noć. Globalna manjina kroz bajku o digitalnom bratstvu i jedinstvu primjenjuje kapitalističku iluziju sopstvene ekselencije. Ništa novo. Ali dobro da znamo.

Ko se učlani u Facebook, može se slikati. Fotografije i razgovori ne pripadaju njemu već svetoj kravi tržišta. Muuuuuuuh. Zauvijek. Plastičan primjer: Nakon ukidanja viza, razgovarate s prijateljima kako bi skoknuli do Njemačke, i već sutra, Big Brother Facebook Vam proslijedi prikladnu ponudu avionske agencije. U slučaju da konkurirate za novi posao – budući poslodavac naruči protokol Vaših konverzacija, plus još pokoju sliku iz diskaća, tek tako, sa štange, pride. Da se bolje upoznate. Da ne govorimo o mogućnosti da nam neko hakne profil, pa da uz pomoć imena, prezimena, dana rođenja i adrese iskoristi sve blagodati online shoping-a. Da u naše ime naruči najnoviji vibrator ili umjetnu vaginu, kao što se to desilo socijaldemokratskom poslaniku Bundestag-a, Sebastianu Edathiju. Pašnjak zloupotrebe je bezgraničan. Hajde da vas još jednom čujem: Muuuuuuuh. Tako je. Mašina zvana internet tek je na početku. Brzo uči. Još brže zadovoljava. I ima pamćenje kao slon. To jest krava. Ruke uvis! Sve što kažete, može bi korišteno protiv Vas.

P.S. Sasvim mala ali vrlo tužna utjeha leži u tome da većina svjetskog stanovništva ne koristi internet. Milioni u predgrađima Bombaja, Jakarte, Lagosa i Ria imaju sasvim druge probleme. I sve ih je više. Dok digitalni pioniri sanjaju san digitalnog komunizma, ispred njihovih očiju, sakrivena iza ekrana jednakosti, raste prava nepravda. Siromaštvo, glad, kolektivna izolacija velikog dijela čovječanstva. Oni svoju revoluciju neće zakačiti na internet.

Da je meni sletila, kao što nije, Zapadni Balkon se više ne bi tako zvao. Nazvao bih ga Balkon Angelina. Njoj u čast. Ženi velikog srca. Složio bih joj musaku s povrćem. Savio savijaču od lososa. Mezili bi sir i grožđe. Pili prirodne sokove. Razgovarali o djeci, samohranim majkama i izbjeglicama. Kad bi nečega zafalilo, rekao bih: „Hajd Brad, majke ti, ustani ti, da ne bih ja morao ustajati.“ Bio bih pristojan. Pitao bih za Tanzaniju, Pakistan, Kambodžu, Ekvador, Čad, Tajland i Kosovo. „Recite, kakva je tamo situacija?“ Ona bi iskreno odgovorila: „Teška.“ Zahvalio bih joj se što je posjetila istočnu Bosnu. „Tim ljudima zaista nije lako.“ Prenio maksuz selam od Suade Šehić iz kolektivnog centra Splavište: „Pamtit ću ovaj dan dok sam živa.“ Kao i od Murisa Ražanice, vlasnika hotela Behar u Goraždu, gdje je holivudski par, prvi put nakon dvije godine, sjedio pored prozora a da im niko nije smetao.

Rekao bih hvala. Jedno veliko hvala – što ste svijetu skrenuli pažnju na Bosnu i Hercegovinu. Bez sumnje, na pravoj ste strani. Ljudima je već sada puno bolje. „Prodrmali ste ih malo, znate.“ Poslije Vas bijeda bolje blješti. Vi činite makar nešto. Bio bih pristojan. Ne bih zaboravio upitati kako su joj klinci. Jesu li blizanci dobro? Kako je ostaloj četvorici? Baš ne zanima, ko pazi na Zaharu dok Vi pazite na nas? Dječji psiholog, koga ste ekstra unajmili za te i slične svrhe? Da li su glasine istinite – da se taj doktor ustvari brine o Vama? Usput, kako brak, moja ti Angelina? Evo, recite, dok se još nije vratio, da li je istina da Vam Brad prijeti rastavom ako ne ozdravite? Neka ste onda baš došli na Zapadni Balkon, ovdje ćete sigurno doći sebi. Slušajte samo kako kod nas ptice cvrkuću. Proljeće. Divota. Za divu poput Vas. Jesmo li sada za jedan mali avokado s kozijim sirom? „Brad, jarane, hajd Allaha ti, kad si već na nogama skokni do kuhinje…“

Šta fali. Neka ga neka leta. Još sam vam nešto mislio reći. Johnny Depp. Pišu da upravo snimate film s Johnnijem Deppom? U Veneciji. Da. Prelijep grad. Jeste, kažu da tone. E pa taj Johnny Depp, on Vam je nedavno bio kod Emira Kusturice u Kustendorfu. Samo da znate. Jedno malo selo u Srbiji. Nebitno. Uglavnom, njih dvojica su dobri prijatelji. Jarani. Bojim se da je moguće da je Kusturica našem Johnniju u glavu utuvio svoju varijantu rata prema kojoj su izbjeglice koje ste vi posjetili u Goraždu same sebe protjerale. Upozorio bih Vas samo, ako je naš Johnny povjerovao u tu priču, ne vjerujte mu ni riječi. Ubijedite ga u suprotno! To bi nam mnogo značilo. Uvjerile ste se sami. Na Balkanu je situacija ista kao u jugoistočnoj Tanzaniji. Pretpostavljam. Ja. Ovaj je njega nagovorio. Uz rakiju. Ili tako nešto. Ali pustimo sad te tračeve. Vi ste, draga moja ambasadorice dobre volje, došli ovdje da ozdravite. Je li tako?

Eno ga Brad. Opa! Svaka čast. Još samo da nam čaše za vino doneseš i car si za sva vremena. Jašta. U mašini za suđe, aha, samo ih malo krpom i to je to. Bravo. Plah ti je ovaj Pitt, moja ti Angelina. Jok. Nije težak. Hoće. Nego. Znam da gnjavim, ali jeste li uskoro planirali za Afganistan? U slučaju da jeste – nemojte još. Sačekajte malo. Možda ste čuli, njemački ministar odbrane Karl-Theodor zu Guttenberg misli da tamo vlada „rat u kolokvijalnom smislu riječi.“ To do sada u Njemačkoj niko nije tako jasno rekao. Drugim riječima: Tamo se puca. Pamet u glavu Angelina. Tamo Nijemci opet ginu. Situacija se zaoštrava. Bundeswehr šalje novu opremu, helikoptere, avione, tenkove. Vaš Obama sprema veliku ofanzivu. Bolje ti je da čuvaš vezu. Kad se dole sve završi, onda pomaži. Znam. Da. Vjerovatno. Brad garant bi. Gdje god da ga pošalješ.

Nakon što ga je tigar ugrizao za glavu, njemački ukrotitelj Christian Walliser nastavlja s radom. “Da su me htjeli rastrgati, oni bi me rastrgali,” procjenjuje neustrašivi profesionalac koga su prilikom nastupa u Hamburgu, prije četiri mjeseca, atakirala ukupno tri cirkuska tigra. Prvi je dresera stisnuo za glavu, drugi za kuk, treći za leđa. Nakon kratke pauze, umjetne kome i uspješne rehabilitacije Christian Walliser opet je stao pred publiku. Senzacionalno. Njemački umjetnik smatra da ga zvijeri i dalje poštuju, da su ga na starom radnom mjestu vrlo dobro prihvatili. “Oni nisu zlopamtila.” Krivicu za kratki prekid karijere Walliser pripisuje klizavom terenu (koji tuđom greškom nije bio zasut piljevinom), uslijed čega je nesretni ukrotitelj jednog od tigrova nehotice udario glavom u čelo. Na to su ostale mačke iz kaveza doduše drastično, ali sasvim prirodno reagirale.

Situacija je ozbiljna: Položaj gradskih vrabaca u SR Njemačkoj pogoršava se iz dana u dan. U evropskim metropolama, Londonu i Parizu, ove ugrožene vrste praktično više nema. Na red su došla njemačka gusto naseljena područja, kaže naučnica Erika Vauk-Henzelt iz „Fondacije za divlje životinje“ (Deutsche Wildtier Stiftung). Uzrok za masovno izumiranje gradskih vrabaca ornitolozi pronalaze u višku gradske higijene. Propisno nabačene zgrade, nedostatak rupa i udubina, pretjerano dihtovana potkrovlja, strogo uređena dvorišta (niske živice, malo grmlja) gradskim vrapcima otežavaju gradnju gnijezda. Insekti bogati bjelančevinama, potamanjeni od strane čovjeka, pritičicama također nedostaju. Oaza spasa za mnoge od njih: Berlin – još uvijek glavni grad vrabaca u Njemačkoj. U crnim rupama komunalnog budžeta, prema posljednjem popisu, preživljava čak oko 120 000 vrapčijih parova.

Istovremeno, u gradu Mühlheimu na rijeci Rur vlada panika. Strah od 30 centimetara dugačke kobre, pobjegle iz privatnog terarijuma. Smrtonosna zmija nepoznatim putevima gmiže gradom. Jednako je moguće da se otrovnica još uvijek nalazi u zgradi višespratnici odakle je navodno nestala. Skrivena u mračnom stubištu, zavučena u podrum, ili namještaj, upozorava tridesetočlani tim vatrogasaca koji već danima traga za opasnom zmijom. Stanari sumnjive zgrade napustili su domove. Ljudi iz susjednih kuća ovih dana oprezno otvaraju vrata od garaža. Prije nego ih obuku, dva puta zaviruju u rukave od kaputa, duboke cipele i čizmice. Odgovoran za sve – neodgovorni vlasnik kobre. Hitna potraga će ga skupo stajati. „Sat vremena 850 eura,“ kaže glasnogovornik Horst Brinkmann. Strategija odvažnih vatrogasaca ukazuje na hrabrost, odlučnost i visok moral: „Sačekaćemo da umre od gladi.“ Akcija bi, prema procjeni biologa, mogla trajati oko 40 dana.

Na koncu, još nekoliko okvirnih informacija o zanimljivim ličnostima iz svijeta zečeva. Na adresu njemačkog Uskrsnog Zeca (Osterhase), u grad Ostereistedt, na sjeveru Republike u međuvremenu pristiglo preko 30 hiljada pisama. U maštovitom pismu Melise i Marvina između ostalog stoji: „Dragi Zeko, učini da vitamini iz špinata pređu u puding od vanilije?“ Na želje mališana, u ime Uskrnog Zeca, odgovara penzionirani poštar Hans Hermann Dunker. Ono što je prije 28 godina počelo kao reklamna fora Njemačke pošte, danas je internacionalno omiljena blagdanska institucija. Dežurni sekratar Uskrsnog Zeca, s tim u vezi, ponosno tvrdi da pisma dolaze čak iz Sjedinjenih Država, Japana i Kine. Pored šarenih uskrsnih jaja, djeca uglavnom naručuju bicikle, konje, igračke, neki od njih mobilne aparate, džipove na daljinski i prave mačke, nabraja Hans Hermann Dunker. Njemački Uskrsni Zec poštu prima i putem interneta.

Baksuz vrti gdje burgija ne može. U njemačkim domaćinstvima. Godišnje 5 000 mrtvih. Tri put mjeri, jednom se poreži. Ubij ili povrijedi. Ukupno 300 000 nastradalih. Kaže aktualni izvještaj „Savezne ustanove za radnu zaštitu i medicinu“ iz Dortmunda. Opasnost prijeti. Kod kuće. Duboko iza fronta. Žrtve većinom muškarci (84%). Naoružani novim idejama, neznanjem i lošim alatom. Naloženi proljetnim hormonima. Na vrhovima krovova. Oštrim žagama. U bašči lopatama. Na balkonu s čekićem u ruci. Armija amatera. Napada šarafcigerima. Diletanti na klimavim merdevinama. U džepovima zahrđali ekseri. Među zubima još pokoji. Na ramenima neispravne bušilice. Teren klizav. Koncentracija loša. Kost slomljena. Struja, voda, beton, žbuka, kanalizacija, stolarija, šubler, španer, šelna, brezon, buksna, firnajz, krečenje, zidanje, farbanje i lakiranje. Taj sve zna. On je sam svoj neprijatelj. Sam svoj majstor je sam svoj ubica. Probuši, ohoblaj, zavari. Obnovi pipu. Zamijeni žarulju slomljena grla. Svaka čast. Smrt je majstor, sam svoj majstor iz Njemačke.

U političkom pamfletu „Napad na slobodu“ (Angriff auf die Freiheit, 2009.) književni dvojac Juli Zeh i Ilija Trojanow upozorava da njemačka država, u koaliciji s neoliberalnom privredom, narušava integritet građana. Politiku generalnog nadzora (biometrijski pasoš, pristup kompjuterskim podacima sl.) odgovorne institucije pravdaju povećanom opasnošću od terorizma. Zeh i Trojanow uzvraćaju: Ako je Njemačkom ministarstvu unutrašnjih poslova zaista stalo do sigurnosti građana, onda bi, prije svega, trebalo rigorozno kontrolirati takozvani sektor privatne samogradnje – u kojem zaista ginu ljudi. Za razliku od islamskog terorizma od kojeg u Berlinskoj republici do sad nasreću još niko umro nije. Zapadni Balkon podržava inicijativu pametnih ljudi. Njemačkoj tajnoj službi usput predlažemo da diskretno motri trgovačke centre tipa Bauhaus, Obi i Praktiker, koji teroristima biće služe kao rasadnik ideja. Tu hi treba pofatati.

Šalu na stranu. Govorimo o jednoj od najopasnijih filozofija današnjice: Uradi sam. Napravi sam. Povrijedi se sam. Evo naprimjer. Svaka peta nesreća u Njemačkoj – padovi u domaćinstvu. Između sopstvena četiri zida. Tužno. Ali istinito. Padaju kućni majstori jedan za drugim. Kao kruške. Kao da ih neko mitraljezom kosi. Pogotovo ovih dana. Kao da je rat. Nekako s proljeća. U vrijeme generalnih čišćenja, obnova i reparatura. Zaliježu heroji s najnižih visina. Ruše se sa telefonskih imenika, namaknutih gajbi, podmetnutih taburea, stolica i stolova. Pokušavajući nešto dohvatiti. Zavrnuti. Sastaviti. Sklepati. Umorni. Neoprezni. Ponekad pijani. Ratnici u papučama. Lakovima ošamućeni. Do it yourself. Baksuzi. Jer sebi i drugima žele dokazati da imaju petlju. Možda zato što nemaju novca za pravog majstora? Kriza je. Kad ne znaš baratati alatom. Kad te udari struja. Kad muškarčine čitaju uputstva za upotrebe. (Eksperti kažu da žene ginu rjeđe, zato što ih čitaju češće.)

Budimo konstruktivni. Prenesimo savjete njemačkih državnih osiguranja, koja u slučaju kućne nezgode ne preuzimaju troškove. Polazeći od toga da fenomen majstorskih nesreća nije ograničen na teritoriju Njemačke. Sluteći da belaja možda ima i na području Bosne i Hercegovine. Pomalo u strahu od tamne cifre. Jer ako tehnički izvrsno opremljeni Nijemci ovako ginu, kako je onda majstorima po Grmeču. Možda oni stvarno sve znaju. Posmatrajmo situaciju na merdevinama kao paradigmu. Evo na šta treba obratiti pažnju: Umjesto alkoholom, stimulirajte se sokom od mrkve, čajem od metvice, mineralnom vodom, pa čak i mlijekom. Koristite čestit alat kao i zaštitnu opremu (štitne naočale, kacige, rukavice etc.). Merdevine prislanjajte na zid pod uglom od 75 stepeni. Koristite cipele s đonovima duboka profila. Zagrnite se jaknama velikih džepova u koje ćete smjestiti sitan alat, tako da ne morate svako malo gore dole. Uzmite si vremena. Najčešći uzrok smrtne nesreće je cajtnot. Radite staloženo. Pazite na djecu.